Kako je mogao izgledati bolid u Tunguskoj.
Na današnji dan, prije sto četiri godine, u noći s 30. lipnja na 1. srpnja, dogodio se jedan od najneobičnijih događaja u modernoj povijesti.
Prva izvješća o neobičnom sjaju na nebu stigla su iz cijele Europe. Ubrzo nakon ponoći 1. srpnja 1908., stanovnicima Londona bilo je interesantno vidjeti ružičasto fosforescentno noćno nebo nad glavnim gradom. Ljudi koji su legli spavati, probudili su se zbunjeni kad je neobičan ružičasti sjaj obasjao njihove spavaće sobe. Isto rumeno osvjetljenje zabilježeno je i iznad Belgije. Zanimljivo, rečeno je da je nebo iznad Njemačke bilo svijetlo zeleno, dok su nebesa nad Škotskom bila nevjerojatno intenzivne bjeline, prevareći divlje životinje koje su pomislile da je svanulo. Započeo je pjev ptica, a pijetlovi su zakukurikali – u dva sata ujutro. Nebo nad Moskvom je bilo tako sjajno, da su ulice fotografirane bez upotrebe magnezijeve bljeskalice. Kapetan broda na rijeci Volgi rekao je da je pod nevjerojatnom astralnom svjetlosti mogao vidjeti plovila na rijeci udaljena dvije milje. Jedna igra golfa u Engleskoj trajala je skoro do četiri ujutro pod noćnim sjajem, a sljedećeg tjedna londonski Times bio je preplavljen pismima čitatelja iz cijelog Ujedinjenog Kraljevstva, izvješćujući zanimljivu ‘lažnu zoru’. Žena iz Huntingdona napisala je da je u svojoj spavaćoj sobi mogla čitati knjigu, zahvaljujući neobičnom ružičastom svjetlu. Tjednima su dolazile stotine pisama od ljudi koji su izvještavali o identičnim uvjetima osvjetljenja… (Tom Slemen)
Nitko od ljudi koji su svjedočili ovom neobičnom fenomenu nije ni slutio da je na središnjoj sibirskoj visoravni, nešto nakon 7:15 ujutro po lokalnom vremenu, planet pogodio komet koji je eksplodirao – kao i većina takvih udaraca – u atmosferi iznad Zemljine površine.
Bilo je, naravno, puno komentara o neobičnom, užarenom nebu u tadašnjim novinama i znanstvenim časopisima. Predložena je teorija da su se ledene čestice nekako stvorile visoko u atmosferi i reflektirale sunčevu svjetlost. Druga je teorija sugerirala da je riječ o čudnom auroralnom poremećaju. Danski astronom Kohl istaknuo je da je nedavno nad Danskom primijećeno nekoliko vrlo velikih meteora i sugerirao je da bi pojava mogla biti zbog prašine kometa u visokoj atmosferi. Bio je blizu, ali općenito, nije bilo suglasnosti oko toga što se dogodilo.
Irkutske novine izvijestile su 2. srpnja da su, u selu više od 200 milja od rijeke Tunguske, seljaci vidjeli vatrenu kuglu sjajniju od sunca kako se približava tlu, praćenu ogromnim oblakom crnog dima, račvastim jezičcima od plamena i glasnim treskom kao kod pucnja.
Svi su seljani u panici istrčali na ulicu. Stare žene su plakale i svi su mislili da se bliži kraj svijeta.
Gotovo 400 milja jugozapadno od eksplozije, u 7:17 sati 30. lipnja, strojovođa Transsibirskog ekspresa morao je zaustaviti vlak, u strahu od iskakanja vlaka iz tračnica zbog tresenja i komešanja. U gradovima udaljenim 300 do 400 milja, udari poput orkana zveckali su vratima, prozorima i posuđem. Nakon toga uslijedili su udarni valovi koji su srušili konje i izbacili ljude koji su radili na brodovima u rijeku.
Više od 550 milja južno od eksplozije, seizmograf u gradu Irkutsk u blizini Bajkalskog jezera, blizu mongolske granice, zabilježio je snažno podrhtavanje zemlje.
Lokalne sibirske novine prenijele su priče o vatrenoj kugli na nebu i strašnoj eksploziji, ali do jeseni 1908. te su priče zamrle i ostale su nezapažene u Sankt Peterburgu, Moskvi i na Zapadu. Ta regija je bila jedno od najnepristupačnijih mjesta na Zemlji, u središtu Sibira.
Najbliži promatrači eksplozije bili su stočari – čuvari sobova, koji su spavali u svojim šatorima, u kampovima oko 30 km od mjesta događaja. Oni su otpuhani u zrak i onesviješteni; jedan čovjek, koji je udario u drvo, kasnije je umro od zadobivenih ozljeda.
Rano ujutro, kad su svi spavali u šatoru, šator je bio dignut u zrak zajedno sa svojim stanovnicima. Neki su izgubili svijest. Kad su se osvijestili, začuli su veliku buku i vidjeli kako šuma gori oko njih, velik dio je bio opustošen.
Tlo se zatreslo i začulo se nevjerojatno dugotrajno rikanje. Sve naokolo bilo je obavijeno dimom i maglom od zapaljenog, padajućeg drveća. Na kraju je buka utihnula i vjetar je stao, ali je šuma nastavila gorjeti. Mnogi su sobovi odjurili i bili izgubljeni. [earthsci.org]
U širem području oko zone impakta, ubijene su tisuće sobova. Mnogi kampovi i kolibe, koje su pripadale stočarima i bile posvuda u tom području, bili su uništeni.
Glasine o izvanrednom događaju su obstale i prenesene su geolozima i drugim istraživačima koji su radili na tom području. Te su priče privukle pažnju istraživača meteorita Leonarda Kulika. Ali, tek je 1927. napokon mogao povesti ekspediciju do mjesta eksplozije iz 1908. godine.
Kulik je sišao s Transsibirske željeznice na stanici Taishet i na konjskim zapregama krenuli su u mukotrpnu trodnevnu odiseju kroz 350 milja snijega i leda, sve dok on i njegovi ljudi nisu stigli do sela Kežma, smještenog na rijeci Angara. U selu su Kulik i njegova skupina istraživača obnovili zalihe hrane, a zatim su se borili sa trodnevnim putovanjem divljim i neistraženim područjima Sibira, dok 25. ožujka nisu stigli do sela koliba – Vanavara.
Kulik je potom pokušao krenuti kroz neukroćene sibirske šume iliti tajgu, kako je zovu Rusi, ali je bio prisiljen vratiti se nakon što su jaki snježni nanosi gotovo smrzli konje do smrti. Tri je dana Kulik bio prisiljen ostati u snijegom vezanom selu Vanavara, ali tijekom tog razdoblja intervjuirao je mnoge Evenke, lovce, koji su bili svjedoci dolaska sibirske vatrene kugle na ovaj planet.
Priče o nebu koje je rastvorilo padajuće sunce i o velikoj grmljavini koja je tresla tlo, učinile su Kulika još željnijim da prodre u tajgu i pronađe svoj sveti gral.
Kad se vrijeme postupno popravlilo, Kulik je krenuo prema Tunguskoj dolini. Kad je napokon stigao do mjesta misteriozne eksplozije, gotovo je zanijemio. S grebena koji je bacao pogled na okoliš, Kulik je izvadio bilježnicu i zabilježio svoje prve dojmove o šteti koju je nanio kozmički vandal. Kulik je napisao:
S naše promatračke točke ne može se uočiti trag šume, jer je sve uništeno i spaljeno, a oko ruba mrtvog područja mladi, dvadesetogodišnji šumski rast se odlučno kretao prema naprijed, tražeći sunce i život. Čovjek ima čudan osjećaj kad ugleda dvadeset do trideset inča [debelih] divovskih stabala presječenih poput grančica, a njihovi vrhovi su odbačeni mnogo metara dalje.
Posljedice eksplozije u Tunguski
Bila su još tri pohoda na mjesto eksplozije Tunguske, a sve ih je vodio Kulik. 1941. Hitler je napao Rusiju. 58-godišnji Leonid Kulik prijavio se da brani Moskvu, ali su ga nacisti ranili. Njemačke su ga postrojbe uhvatile i bacile u zarobljenički logor gdje je umro od rana. [Tom Slemen]
Energija eksplozije izračunata je iz razmjera zaravnjene šume i iz malih valova tlaka koji su stizali brzinom zvuka i zabilježeni su na barografima širom svijeta, uključujući stanice između Cambridgea, 50 milja sjeverno od Londona, i Petersfielda, 55 milja južno. Zanimljivo je da je meteorolozima u Engleskoj trebalo dvadeset godina da uspostave vezu između svojih zapisa i razaranja u Tunguskoj. Valni naleti nisu bili slični nijednom drugom koji je do tada zabilježen, ali danas znamo da nalikuju onima dobivenim eksplozijom hidrogene bombe. Čini se da je udar imao energiju od 30 do 40 megatona, zajedničku silu od nekoliko desetaka običnih hidrogenih bombi.
Prema Johnu Baxteru i Thomasu Atkinsu, u njihovoj knjizi The Fire Came By, eksplozija je rezultirala ogromnim “vatrenim stupom”, a zasljepljujući stupac bio je vidljiv stotinama kilometara. Niz gromoglasnih zvukova koji su uslijedili mogli su se čuti 500 milja ili više.
Buka eksplozije oglušila je one koji su bili blizu eksplozije. Nakon toga šumom je jurila vruća toplotna struja iz vatre na nebu. Visoke četinjače bile su zapaljene i spaljene, a vatra je gorjela danima. Stanovnici Vanavare, malog trgovačkog središta udaljenog oko četrdeset kilometara, osjetili su žestok nalet vrućine. Kad je stigao udarni val, neke su osobe bačene u zrak, isčupani su komadi busena, a stropovi su se srušili i prozori su bili razbijeni.
Posljedice eksplozije u Tunguski
Kako to biva, datum pada, 30. lipnja, odgovara prolasku Zemlje kroz najgušći pojas Beta Taurida. Iz toga i iz putanje bolida proizlazi da je objekt Tunguska bio dio Tauridskog kompleksa. Vjerojatno je Zemlja prošla kroz roj unutar pojasa.
Znanstveno istraživanje koje je Kullik poduzeo 1927. godine otkrilo je da su u blizini središta eksplozije mnoga stabla i dalje stajala uspravno, iako su bila ogoljena od granja i lišća. Dalje od točke impakta, stabla su srušena i zapečena, formirajući koncentrične krugove s podnožjima stabala koja su bila usmjerena u smjeru središta eksplozije. Svi ovi dokazi ukazivali su na činjenicu da se eksplozija gotovo sigurno dogodila u zraku.
Ovaj dijagram pokazuje smjerove eksplozije
Pojava, u ovom stoljeću, udara energije jednake jako velikoj hidrogenoj bombi natjera da se zamislite. Da se incident dogodio danas, vjerojatno bi pokrenuo Treći svjetski rat. Samo nekoliko sati ranije ili kasnije, to je mogao biti udar na veći grad ili urbano područje. Ali to se nije dogodilo. Kao što je napomenuto, prošlo je dvadeset godina prije nego što je itko stvarno naslutio što se DOGODILO. Dijelom je to bilo zbog činjenice da su Rusi 1908. donekle bili zaokupljeni politikom. Prethodne 1907. godine car Nicholas našao se suočen s revolucionarima koji su u velikom broju birani u novostvoreni parlament – Dumu. Eventualna revolucija započela je 1918. Moglo bi se čak reći da je Tunguski događaj bio vjesnik budućih događaja. I to možda na više načina nego što itko misli.
Ovaj dijagram prikazuje područje oštećenja u Tunguski u usporedbi s veličinom Washingtona D.C.
Osamdeset i šest godina kasnije, u srpnju 1994., uslijedio je još jedan vjesnik: fragmenti komete Shoemaker-Levy pogodili su Jupiter:
Udar komete Shoemaker-Levy u Jupiter, srpanj 1994.
Ako su uspjeli odbaciti Tungusku kao slučajnost, znanstvenici nisu mogli tako lako ostaviti po strani spektakl cijelog niza kometa koji su, jedan za drugim, pogodili drugi planet u našem Sunčevom sustavu, dok se planet vrtio u svemiru. Iste godine objavljena je knjiga pod naslovom “Hazards due to Comets and Asteroids” kao reakcija na taj događaj. Knjiga je zbirka radova na koje sam se već pozivala u ovoj seriji. Jedan od radova u toj knjizi kaže:
Naše razumijevanje povijesti Zemlje i njezinih stanovnika prolazi kroz radikalne promjene. Sada je jasno da su postupni procesi geoloških promjena i evolucije isprekidani prirodnim katastrofama ogromnih razmjera – katastrofama koje su posljedica sudara velikih asteroida i kometa sa Zemljom. Riječ je o popularnom izrazu “promjena paradigme”.
Ovaj “novi katastrofizam” sličan je revolucijama koje je donio heliocentrični Kopernikov sustav ili darvinistička evolucija ili Veliki prasak. Retrospektivno, takve se revolucionarne ideje uvijek čine očiglednima. Čitajući “Podrijetlo vrsta”, Thomas Huxley jednostavno je primijetio: “Zašto se toga nisam sjetio.” Sada, gledajući Mjesec, pitamo se zašto je trebalo toliko vremena da se zapitamo, da li taj postupak, koji je strukturirao njegovu površinu, još uvijek traje. (Robert L. Park iz The American Physical Society, Lori B. Garver iz National Space Society i Terry Dawson, zaposlenik odbora za Science, Technology, and Space radio za odbor a tada kao zastupnik, Rep. George Brown)
Ponovit ću onu najvažniju primjedbu:
Naše razumijevanje povijesti Zemlje i njezinih stanovnika prolazi kroz radikalne promjene. Sada je jasno da su postupni procesi geoloških promjena i evolucije isprekidani prirodnim katastrofama ogromnih razmjera …
Ta izjava je možda potcjenjivanje tisućljeća.
Brojni istraživači sugeriraju da su trenutni problemi s “klimatskim promjenama” zapravo posljedica kretanja zemlje kroz kozmičke oblake prašine i da je sva buka oko globalnog zatopljenja jednostavno zataškavanje ove činjenice. Astrofizičar Victor Clube sugerira da se radi o kometarnom kozmičkom oblaku prašine, preostalom nakon raspada divovskog kometa koji je, tijekom dugog razdoblja Zemljine povijesti, prijetio i bombardirao naš planet sa neizrecivo užasnim fragmentima koji su uništili civilizacije, odnosno pretka roja Taurida, koja uključujuje i tungusku kometu. Clube također tvrdi da su ti događaji bili baza za formuliranje ideja čovječanstva o kozmosu, bogu i religiji, pa čak i astrologiji. S vremenom, kako je divovska kometa potrošila većinu svoje mase u svom ogromnom bijesu, odumirući i tako ne uzrokovajući više masovna uništenja civilizacija, naše se poimanje bogova promijenilo; stvarnost je bačena kroz prozor u korist bajki i za znanost i za religiju, a o astrologiji da i ne govorimo. Clube piše:
Prije tri tisuće godina, u skladu s vjekovnom praksom, babilonski su kraljevi još uvijek zapošljavali svećenike astronome koji su upozoravali na kozmičke posjete. Prije tisuću godina, kineski su se carevi još uvijek oslanjali na slične vještine, dok je u Europi Papa vidio poruke na nebu i poticao Sveti rat. Ali ovo posljednje bilo je odstupanje; u posljednje dvije i pol tisuće godina bilježi se srazavanje i pad nebeskih bogova i sve veća pretpostavka da je kozmos stabilan i regularan. Promjena paradigme bila je nesvjesna, prikladna, podmukla i temeljita. Vjerojatno, do ponovnog otkrivanja izgubljene tradicije nebeske katastrofe nije moglo doći samo analizom drevnih tekstova; bilo je potrebno naći ključ, i bio je nađen, u priboru moderne znanosti. To je spasonosna lekcija, kako u sposobnosti ljudskog rasuđivanja da pogrešno shvaća stvari dugo vremena, tako i u bitnom jedinstvu znanja.
Bilo bi naivno pomisliti, međutim, da treba samo ukazati na duboko ukorijenjene pukotine u strukturi modernog znanja kako bi znanstvenici postavili i konstruirali bolji okvir unutar kojeg bi čovječanstvo moglo planirati svoju budućnost. U status quo je uložen znatan intelektualni kapital, dovoljan da osigura da će oni koji su zainteresirani za njegovo očuvanje, ‘prosvijetljeni’ i ‘uspostavljeni’, nastaviti predstavljati nam kozmos u prikladno nenasilnom obliku. Povijest ideja otkriva da će neki ići i dalje i ponašati se kao neka vrsta misaone policije, prisiljavati potencijalne devijante u red. Za njih, privremena moć ima prednost nad sudbinom vrste. (Clube, “The Cosmic Winter”)
Ovaj problem “statusa quo” i “misaone policije” nije mali problem. U ovoj seriji članaka koje je započela knjiga Mikea Baillieja Novi pogled na Crnu Smrt, u više smo se navrata suočili s očitom činjenicom da oni koji su na položaju moći i vlasti u pravilu (a ne kao iznimka) lažu masama čovječanstva.
U ovoj seriji opet i opet smo raspravljali o povijesnim kometarnim bombardiranjima, s posljedicama za čovječanstvo koje su za početak bile dovoljno strašne, ali koje su patološki devijanti pogoršavali i kapitalizirali, nakon čega su činjenice zataškane lažima. Još gore, iznova i iznova vidjeli smo da su mase čovječanstva koje najviše trpe od ovih napada i manipulacija prilično spremne da budu prevarene čak i do vlastite smrti i uništenja (ako im barem netko da nešto toplo i ugodno u što da vjeruju, i žrtvenog jarca da krive). Trenutno promatramo ovaj fenomen kako se odigrava na globalnoj sceni u stvarnom vremenu, i opet i opet odmahujemo glavom i pitamo se “zašto ?!” Što je to s našim svijetom, našom današnjom kulturom, ljudskim bićima koja zauzimaju naš planet, što rađa ovo bizarno stanje da laž daje prednost istini, smrt nad životom?
Kako sam povlačila mnoge niti koje vode do ovih stvari (i od njih odlaze), ono što sam više puta vidjela je da mala skupina ljudi na planetu vlada nad masama ljudi, a kojima u srcu nisu najbolji interesi čovječanstva – još jedno zapanjujuće potcjenjivanje, ali pošto sam već krenula, pa zašto sada stati? Ono što vidim su stalni – i uglavnom uspješni – napori ove male skupine koji nastoje provesti totalitarizam u jednom ili drugom ruhu – od politike do religije do svih područja znanosti – na cijelom svijetu. I opet i opet koriste katastrofe kao sredstvo za učvršćivanje moći. Pročitajte knjigu Naomi Klein “The Shock Doctrine” da biste shvatili kako to točno sada funkcionira i kako je uvijek djelovalo. Ništa novoga!
Paralelno s rastućom sviješću o patologiji na vlasti, širenje istraživanja među nekolicinom nevjerojatnih znanstvenika i istraživača jasno pokazuje da su kometarne katastrofe ciklične i posve je moguće da je još uvijek ostalo nekoliko velikih prasaka u meteorskom roju Taurida. Također je moguće da postoje novi rojevi kometa koji dolaze prema nama, što se čini da nedavni događaji “globalnog zagrijavanja” i “hvatanja mjeseca” na ostalim planetima pokazuju. Nešto se definitivno događa u našem Sunčevom sustavu i moramo znati što je to. Ono što se čini sigurnim jest da će elita, ako su katastrofe u našoj budućnosti, vidjeti samo još jednu priliku da iskoriste svoje šok taktike za učvršćivanje svoje moći nad cijelom zemaljskom kuglom, bez obzira na to što će možda ostati toliko malo ljudi da će ih to učiniti samo velikom žabom u malom ribnjaku – a možda i smrznutom.
U svojoj knjizi “Izvori totalitarizma”, Hannah Arendt snažno se bori s problemom, nikad ne došavši do cjelovitog objašnjenja niti rješenja. Nakon svega što je vidjela, svega što je doživjela, svih svojih istraživanja, u uvodu je napisala:
Dva svjetska rata u jednoj generaciji, odvojena neprekinutim lancem lokalnih ratova i revolucija, nakon kojih nije uslijedio mirovni dogovor za pobijeđene i predah za pobjednika, završila su u iščekivanju trećeg svjetskog rata između dvije preostale svjetske sile. Ovaj trenutak iščekivanja sličan je smirenosti koja dolazi nakon što su sve nade umrle. Više se ne nadamo eventualnoj obnovi starog svjetskog poretka sa svim njegovim tradicijama, niti reintegraciji masa pet kontinenata koji su bačeni u kaos koji je nastao nasiljem ratova i revolucija i sve većim propadanjem svega što je još uvijek pošteđeno. U najrazličitijim uvjetima i različitim okolnostima, promatramo razvoj istih pojava – beskućništva bez presedana, neukorjevanja do neviđene dubine.
Nikada naša budućnost nije bila nepredvidljivija, nikada nismo toliko ovisili o političkim snagama kojima se ne može vjerovati da slijede pravila zdravog razuma i vlastitog interesa – silama koje izgledaju poput pukog ludila, ako se ocjenjuju prema standardima drugih stoljeća. Kao da se čovječanstvo podijelilo između onih koji vjeruju u ljudsku svemoć (koji misle da je sve moguće ako se za to zna organizirati mase) i onih kojima je nemoć postala glavno iskustvo u životu.
Hannah Arendt
Na razini povijesnog uvida i političke misli prevladava loše definiran, općenit dogovor da je esencijalna struktura svih civilizacija na prijelomu. Iako se u nekim dijelovima svijeta može činiti bolje očuvanim nego u drugim, nigdje ne može pružiti smjernice za mogućnosti stoljeća ili adekvatan odgovor na njegove strahote. Očajna nada i očajnički strah često se čine bližim središtu takvih događaja od uravnotežene prosudbe i odmjerenog uvida. Središnje događaje našega doba ne manje učinkovito zaboravljaju oni koji su vjerovali u neizbježnu propast, od onih koji su se predali bezobzirnom optimizmu. […]
Ova je knjiga […] napisana iz uvjerenja da bi trebalo biti moguće otkriti skrivenu mehaniku kojom su svi tradicionalni elementi našeg političkog i duhovnog svijeta rastvoreni u gomilu u kojoj se čini da je sve izgubilo određenu vrijednost i da postaju neprepoznatljivi za ljudsko razumijevanje, neupotrebljivi u ljudske svrhe. Prepustiti se pukom procesu raspada postalo je neodoljivo iskušenje, ne samo zato što je poprimilo lažnu veličinu “povijesne nužnosti”, već i zato što je sve izvan njega počelo izgledati beživotno, bez krvi, besmisleno i nestvarno.
Uvjerenje da sve što se događa na zemlji mora biti razumljivo čovjeku može dovesti do tumačenja povijesti na uobičajeni način. Razumijevanje ne znači poricanje nečuvenog, izvođenje neviđenog iz presedana ili objašnjavanje pojava takvim analogijama i općenitostima da se utjecaj stvarnosti i šok tog iskustva više ne osjećaju. To, zapravo, znači ispitivati i svjesno nositi teret koji nam je stavilo naše stoljeće – niti poricati njegovo postojanje niti se pokorno podvrgavati njegovoj težini. Razumijevanje, ukratko, znači nenamjerno pažljivo okretanje prema … stvarnosti.
U tom smislu mora biti moguće suočiti se i shvatiti nečuvenu činjenicu da bi tako mali (i, u svjetskoj politici, tako nevažan) fenomen kao što su židovsko pitanje i antisemitizam mogli postati katalitički agens za prvo, nacistički pokret, zatim svjetski rat i konačno uspostavljanje tvornica smrti. […] ili neobična kontradikcija između totalitarnih pokreta koji su najavljivali cinični “realizam” i njihovog uočljivog prezira prema cijeloj teksturi stvarnosti. […]
Totalitarni pokušaj globalnog osvajanja i totalne dominacije bio je destruktivan izlaz iz svih slijepih ulica. Njegova se pobjeda može podudarati s uništenjem čovječanstva; gdje god je vladao, počeo je uništavati čovjekovu bit. (Hannah Arendt, ljeto, 1950.)
Hannahini komentari i zapažanja o našem svijetu, istrgnuti iz vlastite boli i iskustava, nikada nisu bili potresniji nego danas kada se suočavamo upravo s onim što je ona opisivala: Globalni totalitarizam uzdiže se poput moćne sile s krajem čovječanstva na vidiku. I nikada nismo jasnije vidjeli onu karakteristiku autoritarnog tipa koju je Hannah također vidjela: “priznati cinični “realizam” i … upadljivo preziranje cijele teksture stvarnosti”. Ako želite vidjeti zapanjujući prikaz ove vrste pojedinaca, nabavite kopiju “Lions for Lambs” i gledajte kako je Tom Cruise napravio izvanredni performans.
Ovdje na SOTT-u redovito raspravljamo o problemu patološkog odstupanja i o tome kako patologija može navesti pojedinca da traži moć nad drugima. Iznijeli smo rad Andrzeja Lobaczewskog, Politička ponerologija, i to uvelike ide prema stvaranju okvira u kojem se može razumjeti povijest zla – posebno političkog zla.
Koliko vidim, Hannah Arendt probleme patologije i način na koji ona djeluje u društvu nije smatrala korumpirajućim elementom, niti čimbenik da bi židovstvo i njegovi potomci, kršćanstvo i islam, mogli biti nositelji bolesti totalitarizma. U tom smislu, zaista je važno doći do saznanja o tome kako se religije stvaraju i od koga – općenito patoloških devijanata – i kako se oni koriste, u kombinaciji s politikom, za kontrolu masa ljudi. To nas naravno vraća na problem kometa na našem nebu i utjecaja na naš planet.
Kako to biva, nakon povlačenja toliko niti koje se odnose na tu temu, pada mi na pamet da komete uistinu mogu imati puno veze s glavnim društvenim problemom na našem današnjem planetu: psihopatama.
Moglo bi se opravdano zapitati: Je li ovdje na djelu neki evolucijski proces? Jasno je da zapanjujuće velik broj ljudi opetovano umire kad se pouzdaju u laži i lažove. I gotovo jednako često se lažljivci na vlasti nalaze u teškim situacijama kao rezultat svog prekomjernog dosezanja i ignoriranja činjenica. Očito je, ako je evolucija ovdje na djelu, oni pojedinci – i njihovo potomstvo koji vjeruju u laži su na kraju eliminirani iz genetskog sklopa. Što će se dogoditi s onima koji, kao što Arendt sugerira, pokušavaju shvatiti, razumjeti i suočiti se s činjenicama naše stvarnosti, ostaje za vidjeti. Kao što ona također navodi, ovo razumijevanje ne smije poreći nečuveno, niti pokušati izvesti neviđeno iz presedana.
Slika ruka i ptica iz špilje pronađena u Rio Pinturasu u Argentini
Vidite, evolucijski gledano, psihopati ne bi trebali postojati. Kroz povijest se može vidjeti da su ljudska bića trebala međusobno surađivati i brinuti se jedni o drugima kako bi preživjeli i stvorili novu generaciju koja će nastaviti s procesima u društvu. Većina ljudske dinamike temelji se na ljudima koji pokušavaju riješiti svoje probleme i dođu do rezolucija prihvatljivih za najveći broj ili, u najmanju ruku, u interakcijama dvoje ljudi. Pitanje povjerenja je najvažnije. Netko tko iznevjeri vaše povjerenje je netko s kim ne možete živjeti ili raditi. Stoga su psihopati koji nisu pouzdani trebali odavno izumrijeti. Ali to nije tako. Čini se, zapravo, kao da se psihopatija povećala!
Kao što možemo primijetiti kroz povijest pa sve do danas, biti jedini psihopat u grupi vjerodostojnih ljudi koji može biti jako dobra stvar za psihopata. Kako se grupe povećavaju, mogu primiti više psihopata. Čini se da kada je broj ljudi koji nose gen za psihopatiju dovoljno mali, onih nekolicina koji ga nose mogu postići fenomenalan uspjeh u napretku. Kako to objašnjava Glenn Whitman:
Lijepo u ovom objašnjenju je da ono ne objašnjava samo zašto psihopati postoje, već i zašto nismo svi psihopati. Ako u populaciji ima dovoljno malo psihopata, biti psihopata ima smisla jer ćete uglavnom imati pobjednička sučeljavanja s dobrim ljudima. Ali ako je previše psihopata, tada će dobici od iskorištavanja dobrih ljudi biti preplavljeni gubicima od suočavanja s drugim psihopatama. U ravnoteži, dobiti ćete i psihopate i dobre ljude, sa svakom strategijom generirati približno jednake povrate, i s preciznom ravnotežom određenom relativnom isplatom različitih interakcija.
Problem je, kao što smo primijetili, da živimo u vremenu kada se čini da se psihopatija povećala gotovo eksponencijalno. Štoviše, kao što Hannah Arendt primjećuje – a to nikada nije bilo istinitije nego danas – široki zamah povijesti ukazuje na to da psihopati pobjeđuju, a to znači uništenje za sve, uključujući psihopate.
Što nas dovodi do problema: psihopatija, takva kakva jest i što radi to što radi, sigurno je već davno trebala dovesti ljudsku rasu do potpunog uništenja AKO je, kao takva, postojala tijekom cijelog razvoja čovječanstva. A to sugerira da nije. Zapravo, studije Marije Gimbutas pokazuju da je bilo vrijeme kada psihopatija nije bila “na vrhu”.
Što dalje idemo s arheološkim zapisima; tzv. “tvrdom znanosti”, nalazimo da je štovanje Velike Nebeske Boginje bilo čin štovanja Svemira i svega što je u njemu kao živo tijelo Boginje-Majke-Stvoriteljice. Ovu su boginju simbolizirale dvostruke valovite linije vode – kozmičko more potencijala / aktivacije, kao i život koji daje vlagu koja je izvirala iz tijela Boginje i svih žena kao njezini predstavnici na zemlji; oceani i mora, rijeke i izvori i bunari.
Ona je bila Boginja neba, a Zemlja je bila njena maternica i na njoj su bila njezina djeca. “Sin / Kralj Sunca” umirao je svake godine i ponovno se rodio u prolasku godišnjih doba. Obredi i rituali doneseni su kako bi se osiguralo ponovno rođenje “Sina-Sunca” kroz “maternicu Zemlje”, generativni organ Kozmičke Majke. Postojala je čistoća i nevinost … pastoralna, arkadijska jednostavnost i simetrija života. Muškarci i žene bili su jednako važni kao “blizanci potomci” Božice.
Žene su bile štovane i njegovane u njihove tri manifestacije: djevica-buduća-majka; majka-hraniteljica; i krunska-majka mudrosti. Muškarci su bili partneri i zaštitnici žena, a samim time zaštitnici vlastitog bitka, budući da su ih sve rodile i njegovale žene. Muška energija je služila ženskoj jer je ženska služila muškoj; tako je postojala ciklička energija, sinergija, simetrija i ravnoteža.
Valovite linije vode, Kozmičko more Majke, u nekom su se trenutku iskvarile u simbol zmije; žena se povezala sa zmijom umjesto sa Zvijezdama; i odatle je sve krenulo nizbrdo. Taj je događaj opisan u Postanku 3:19, gdje je Jahve rekao Adamu: “U znoju lica svoga jesti ćete kruh dok se ne vratite u zemlju, jer ste iz nje uzeti: prah ste i u prah ćete postati”.
Ovdje se “prašina” ili Zemlja ocrnjuje i vrijeđa kao bezvrijedna u istom odlomku kao što se i sama žena ocrnjuje i proglašava zavodnicom. Ali, u već postojećim religijama Boginja, zemlja iz koje je sav život rođen NIJE prah, već je živa – kao maternica same Boginje! I, sudeći prema masovnim dokazima koje je prikupila Marija Gimbutas, ovo je bio najdrevnije i najraširenije mišljenje, prethodnik i temelj svih ostalih mitova, prethodeći panteonima kojima su dominirali muškarci tisućama godina!
Glavna tema simbolike Boginje je otajstvo rođenja i smrti te obnove života, ne samo ljudskog, već i čitavog života na zemlji i u cijelom kozmosu. Simboli i slike skupljaju se oko partenogenetske Boginje i njezinih osnovnih funkcija Darovatelja Života, Zaštitnice Smrti i, što nije manje važno, kao Regeneratora, te oko Zemlje Majke, Boginje Plodnosti, mlade i stare, koja raste i umire s biljnim životom. Bila je jedini izvor cijelog života i koja je energiju uzimala iz izvora i bunara, od sunca, mjeseca i vlažne zemlje. Ovaj simbolički sustav predstavlja ciklično, a ne linearno vrijeme. U umjetnosti se to očituje znakovima dinamičnog kretanja: vrtloženje i uvijanje spirala … ” [Gimbutas, 1989.]
U određenom se trenutku boginja, ili izvor vlage i cjelokupnog života, poistovjetila sa zmijom-mamilicom i tako sama postala opaka Zavodnica. Postoje neke poteškoće u raspletanju niti trenutno poznatih simboličkih sustava, od kojih trenutno postoje dva: jedan odražava matrijarhalno-zmijsku kulturu, a drugi androkratsko-militarističko-zmijsku kulturu. Muškarac i žena, koji su prije bili ujedinjeni kao izvorni “Blizanci Stvaranja”, i koji su u njihovoj zajednici mogli “kontrolirati” zmiju, postali su suprotstavljeni; neuravnoteženi; antagonisti, a ne partneri. Dobroćudni “Sin-Kralj”, vođa stada, više nije bio održan i podržavan ženskom energijom, kanaliziran iz Boginje kroz “Drvo”, u tijelo predstavnice Boginje na Zemlji, Žene, nego je postao muški “ubojica” zmije I kontrolor/tlačitelj Boginje, te je postao primjer iskušenja i povremeni pratioc zmije!
U nekom trenutku, drevni kažu da je Eva izdala Adama, Kain je ubio svog brata Abela i psihopatija je puštena na naš planet.
Kain i Abel – pripisano Vouetu i Pietru Novelliju
Tko je bila ova zmija? Koji tragovi koji ukazuju na njezino pojavljivanje na sceni? Gdje? Kada?
Tunguska je bila prvi ključ ovog problema.
Da nije bilo kometskog udara u Tunguski prije stotinu godina, a zatim Shoemaker-Levy impakta na Jupiter osamdeset i šest godina kasnije, naša pažnja ne bi bila skrenuta na određene aspekte naše povijesti koji su temeljito zataškani, niti učinci tih laži i iskrivljavanja na naš današnji svijet. Nekako su psihopati i komete neraskidivo povezani; čak je moguće da su iste kozmičke sile koje su nam slale komete također “stvorile” psihopate. To je ono što želim istražiti u završnim dijelovima ove serije članaka.
Ostanite uz nas, naša sljedeća stanica je kraj posljednjeg Ledenog Doba kada se na sceni pojavila Kozmička zmija i pokrenuti su procesi koji su doveli do našeg sudjelovanja u šestom izumiranju. Vidi: Zlatno doba, psihopatija i šesto izumiranje.