Trojanski konj, simbol zavaravanja vanjskim prikazom i izgledom, spuštanje opreza i dovođenje neprijatelja unutra. Nije daleko od onoga što svijet danas doživljava s vladavinom psihopata: grabežljivci unutar vrste koji izgledaju kao normalni ljudi, ali to nisu.
Upravo smo se preselili u inozemstvo i čekali smo u našoj novoj kući da stigne naš zakašnjeli dostavni kontejner s našom knjižnicom. Bila sam prilično izgubljena bez ičega za čitanje, kada je ova knjiga stigla poštom, a poslao ju je prijatelj koji je znao da nemam knjiga. Mogu vam reći da, nakon čitanja naslovnice, da je moja knjižnica bila tamo, nikad je ne bih pročitala. “Besmislica!” frknula sam! Tko je taj tip da tvrdi da Troja nije blizu Grčke, da su svi znanstvenici bili u krivu?
Pa, dobro da nisam imala što drugo čitati! Odgovoreno je na toliko pitanja!
Većina ljudi nije svjesna da se niti jedna od četrdesetak karakteristika grada Troje i ravnice Trojanskog rata ne uklapa u mediteransko okruženje. Ono što je začuđujuće je da autor Odiseje daje SVE podatke potrebne da se točno odredi mjesto gdje je nekad bila Troja!
Na primjer:
* Ahejci su izgradili 1186 brodova za svoj napad na Troju, a mogli su proputovati kratku udaljenost kopnom daleko brže i jeftinije da je Troja stvarno bila u turskom okruženju.
* Odisej je tvrdio da je stigao kući putujući kao putnik na brodu koji je išao od Krete do Sidona (današnje Saide u Libanonu), ali to je suprotan smjer kojim je trebao ići u mediteranskom okruženju.
* Agamemnon nam kaže da mu je trebalo punih mjesec dana da otplovi iz njegovog kraljevstva Argosa do Itake, dok znamo da putovanje traje manje od 24 sata u mediteranskom okruženju.
* Mitska lokacija za Troju u Turskoj suviše je mala da bi mogla da primi okupatorsku vojsku od oko 100 000 ljudi i duge potjere sa kočijama upregnutim konjima.
* Grčki geograf Strabon koji je puno putovao, a živio je prije 2000 godina (1200 godina nakon Trojanskog rata), vjerovao je da bi neke od luka u Odiseji trebalo pronaći na Atlantiku zbog spominjanja plime i oseke koje zapravo ne postoje u Mediteranu.
Pa, ono što me stvarno natjeralo na razmišljanje je dio o rijekama. Jezik i način na koji se on mijenja tijekom vremena je moj poseban interes i Wilkens je pokazao da zna svoj posao. Ravnice u blizini Cambridgea i Gog Magog brda je mjesto gdje se i danas može prepoznati imena više od 12 rijeka spomenutih u Ilijadi.
Iman Wilkens nije jedini koji je posumnjao da postoji nešto sumnjivo oko lociranja Troje u Turskoj. Moderni učenjak, profesor Sir Moses Finley, emeritus antičke povijesti na Sveučilištu u Cambridgeu (član Britanske akademije) nakon godina proučavanja i pisanja nebrojenih poznatih knjiga o grčkoj povijesti, također je mišljenja da težina dokaza jasno pokazuje da se Troja i Trojanski rat nije dogodio u Grčkoj i Turskoj, nego negdje drugdje. Sir Moses je rekao…
“Pojavilo se obilje empirijskih dokaza da je svijet o kojem je Homer pisao postojao.”
“Mišljenja kasnijih Grka i znanstvenika iz 19. stoljeća su irelevantna. Suočeni smo s ovim paradoksom da što više znamo, to nam je gore. Homerov Trojanski rat mora biti izbačen iz povijesti grčkog brončanog doba…”
U još starijem djelu “Troje lag in Engeland: Odysseus landde in Zeeland ” (u prijevodu: Troja je bila u Ujedinjenom Kraljevstvu: Odisej se iskrcao na Zeeland) Ernst Gideon slijedio je rad belgijskih autora De Gravea i Cailleuxa iz 18. i 19. stoljeća, koji su se potrudili pokazati da se Troja nalazila u Engleskoj i da se Odiseja odvijala na Atlantskom oceanu i na La Mancheu.
Poput Imana Wilkensa, Ernst Gideon je shvatio da je ocean o kojem je Homer pisao širok, divlji i opasan, nikad gladak i sunčan, da mu je boja siva, a nikad plava, i da takav ocean nije mogao biti Sredozemno more.
Ukratko, težina DOKAZA posve jasno pokazuje da se Troja i Trojanski rat nisu dogodili u Grčkoj i u Turskoj (kakve ih danas poznajemo), već negdje drugdje.
Također postavlja mnoga neodgovorena pitanja kojima se Wilkens ne bavi. Na primjer, znamo da se zemlja koju sada zovemo “Egipat” nikada nije nazivala tim imenom sve do vremena Grka. Vrlo je moguće da je daleko stariji Egipat, smješten negdje drugdje, bio legendarni dom velikih misterija i “duhovnog znanja” o kojem se govori u mitovima i legendama. A ako je to slučaj, to preokreće filozofiju naglavačke (da ne spominjemo teorije stotina takozvanih okultista i “alternativnih povjesničara”!)
Moda za sve što je “egipatsko” nas prati već jako dugo. Činjenica je ta da je egipatska civilizacija, kakvu poznajemo iz arheologije, epigrafike i dokumentarnih dokaza, bila statična i ograničena. Štoviše, bila je prepuštena sama sebi i nikada nije uspjela proizvesti nikakvo značajno djelo od koristi za čovječanstvo, kao što je Otto Neugebauer uvjerljivo pokazao u svojoj knjizi “Egzaktne znanosti u antici” (eng. “The Exact Sciences in Antiquity”).
Mislilac otvorenog uma trebao bi stvarno razmotriti navodne misterije Egipta kakvog poznajemo u smislu činjenice da su bili toliko neuki da su posvetili ogromnu količinu energije svom “kultu mrtvih”. Cijeli egipatski fazon je usredotočen na očuvanje mrtvog mesa za budućnost ili onozemaljsko oživljavanje. Sama činjenica da postoji toliko mnogo tih mrtvih tijela koje egiptolozi moraju iskopati najjasniji je dokaz da su vjerovanja ljudi koje sada smatramo “Egipćanima” bile besmislice.
Cijelo pitanje uzbuđenja oko egipatske civilizacije je vjerovanje da su oni imali neke tajanstvene moći jer su izgradili piramide, a mi ne to možemo. Čak se sugeriralo da ljudi koje danas poznajemo kao Egipćane nisu izgradili piramide. Također, nije li ikome palo na pamet da bi postojanje piramida u kombinaciji s obožavanjem elitne skupine ljudskih bića, dok su svi ostali nosili krpice oko struka i znojili se na vrelom suncu, moglo sugerirati vezu između to dvoje? Činjenica je da se čini da je egipatska civilizacija bila glavni primjer golemog jaza između onih koji imaju i onih koji nemaju, i uspjeli su to učiniti dulje nego itko drugi. Ovdje ne kažem ništa definitivno, samo kažem da Wilkensova knjiga otvara potpuno novi način razmišljanja o stvarima.
Kako ćemo riješiti ovaj problem, sukob između drevnih referenci na “Egipat” koji je bio dom velikog znanja i arheoloških dokaza?
U vrlo stvarnom smislu, otkriće da je izvorni Egipat mogao biti u Francuskoj i dom keltske ili druidske religije i kulture, vraća zapadnoj civilizaciji njezino istinsko nasljeđe, istiskujući neprirodni fašistički, azijski monoteizam koji nam je došao zahvaljujući judaizmu.
Giovanni Garbini piše u “Povijesti i ideologiji u starom Izraelu” (eng. “History and Ideology in Ancient Israel“):
“…Zanimljivo je da, osim mnogih detalja koji se tiču vanjskih aktivnosti svećenstva (koje je svaki Židov u Jeruzalemu mogao lako vidjeti vlastitim očima), tekstovi [Biblije] ne sadrže bilo kakve informacije o strukturama, organizaciji i drugim aktivnostima svećeničke klase; to je kao da vidite samo pročelje zgrade.
“U ovim biblijskim spisima nalazimo ne samo opis vjerskih običaja, nego često i njihovu povijest, njihovo značenje i njihovo mitsko podrijetlo, a budući da je religija Izraela izraz njegovog odnosa s Jahvom, sva izraelska povijest postaje povijest ove religije. Drugim riječima, ove knjige fiksiraju točan trenutak u povijesti hebrejske religije, kada je izvršeno duboko promišljanje o njezinoj prirodi. Na temelju tog promišljanja reinterpretirana je cjelokupna prošlost (ne onakva kakva je bila, nego onakva kakva su željeli da bude) i zamišljena je budućnost, slavna budućnost s Jeruzalemom u središtu svijeta.” […]
“Biblijski jahvizam svakako odražava monoteističku koncepciju, ali je u isto vrijeme nešto manje i nešto više od monoteizma. … Čini se da je jahvizam nešto manje od monoteizma: Bog je svakako jedan, ali on je u biti Bog samo jednog naroda i on je u interakciji samo s njima. Ako razmislimo o ovom aspektu, koji je središnja jezgra Starog zavjeta, otkrivamo da ovdje imamo ono što povjesničari religija nazivaju henoteizmom, a ne monoteizmom. S druge strane, jahvizam je također, a možda iznad svega, ekstremno racionalna vizija svijeta i privilegiranog položaja koji izraelski narod zauzima u svijetu. Stoga bi bilo legitimno postaviti pitanje može li se smatrati pravom religijom, sa svime što ta riječ podrazumijeva … doktrina poput one poučavane u Starom zavjetu u prvom tisućljeću prije Krista, koja poriče opstanak duha.”
Zatim se pita kako to da je ‘religija’ koja pridaje važnost liturgijama koje se prakticiraju samo u Jeruzalemu, koja niječe opstanak ljudskog duha, uopće mogla preživjeti i proširiti se, osobito nakon uništenja navedenog hrama.
Dobro pitanje.
Iman Wilkens u određenoj mjeri raspravlja o Keltima i njihovoj kulturi, ali ono što on predstavlja nažalost je donekle obojeno azijskim henoteizmom. To je jedan od rijetkih nedostataka knjige.
U školi nas ne uče gotovo ništa o Keltima, iako se čini da se oni smatraju precima većine Europljana, pa tako i većine Amerikanaca. Pitanje koje trebamo postaviti je: Zašto religija i kultura mezopotamske regije dominiraju našim životima i našom kulturom kada su, zapravo, “strane” i uistinu anti-duhovne?
Keltska vernakularna književnost, uključujući mitove, priče i pjesme, u svom pisanom obliku datira uglavnom iz srednjeg vijeka. Temelji se na usmenom prijenosu koji seže mnogo dalje od kršćanske ere. Vrlo je teško dobiti jasnu sliku pretkršćanskih Kelta iz prenesenih tekstova, ne samo zbog tipične mješavine mita i stvarnosti, kao i protoka vremena, već i zato što ju je Rimsko carstvo nastojalo iskorijeniti počevši s Cezarom i nastavljajući s rimskom (franačkom, zapravo) crkvom pod utjecajem kršćanstva, kćeri judaizma.
No, pobliže proučavajući ono što je dostupno, stječe se dojam dinamičnog, pomalo nediscipliniranog naroda. Kelti su bili ponosni, maštoviti, umjetnički, ljubitelji slobode i avanture, elokvencije, poezije i umjetnosti. Uvijek možete razaznati keltski utjecaj po velikom umjetničkom talentu ovih naroda.
Kelti su bili VRLO sumnjičavi prema bilo kakvoj centraliziranoj “vlasti”, i to je, na kraju, ono što je dovelo do njihove propasti. Nisu se mogli suprotstaviti hijerarhijskom ratnom stroju Rimskog Carstva. U izvjesnom smislu, moglo bi se reći da je tako Hitler također skoro osvojio Europu, posebno Francusku. Gali shvaćaju načela slobode i jednakosti VRLO ozbiljno – sve do običnog čovjeka na ulici koji se ni na koji način ne smatra inferiornim u odnosu na premijera.
Jedan od glavnih povjesničara rimskog doba, Julije Cezar, govori nam da su Keltima vladali Druidi. Druidi su “držali svo znanje”. Druidi su bili zaduženi za SVE intelektualne aktivnosti, i nisu bili ograničeni na religiju, kao takvu, što nam sugerira da su “religija” i “znanje” bili kombinirani na više ili manje znanstveni način, i smatrani su bitnim jedno za drugo – simbiotskim.
Kasniji pisci su ti koji su počeli ocrnjivati Kelte optužujući ih za uobičajene stvari za koje se ljudi optužuju kada ih netko želi demonizirati: ljudske žrtve, homoseksualnost i tako dalje. Većina tih besmislica seže do Posidonija, kojeg je svaki drugi “autoritet” za Kelte od tada citirao kao “autoriteta”. Nažalost, kada netko pažljivo provjeri Posidonija, otkrije da on zapravo nije imao pojma i da je vjerojatno izmišljao te stvari kako bi ostvario agendu. Međutim, rekao nam je nešto važno o Keltima što podupire ideju da je keltski Egipat morao biti izvor velikih misterija drevnog svijeta: druidsko vjerovanje u reinkarnaciju. Diodor citira Posidonija:
“Druidi vjeruju da su ljudske duše besmrtne i da nakon određenog broja godina žive drugi život kada duša prijeđe u drugo tijelo.”
Julije Cezar je također napisao:
“Glavna doktrina koju oni nastoje podučavati je da duše ne umiru, već nakon smrti prelaze iz jedne u drugu; i ovo uvjerenje, budući da je strah od smrti time odbačen u stranu, oni smatraju najvećom uvredom hrabrosti.”
Kelti su vjerovali u duhovni svijet, besmrtnost duše. To je uvelike drugačija filozofija od one izložene u tekstovima azijskih Židova koja, kako ističe Garbini, “niječe opstanak ljudskog duha”.
U svojoj umjetnosti Kelti su izrazili svoje ideje da je duh međupoveznica svih stvari u životu. To je vidljivo u umjetnosti keltskih čvorova.
Nedostatak keltskih pisanih tekstova bio je najveći problem za povjesničare i proučavatelje Kelta. Mnoge ideje su “navodne” ili se oslanjalo na drevne izvore s agendama, a neki od njih čak sugeriraju da je u Kelta postojao “tabu” da zapisuju stvari.
Iman Wilkensova ideja o tome zašto Kelti nisu nešto zapisivali jedna je od mana knjige. On sugerira da su tako Druidi “zadržali svoju moć”. (Već sam spomenula da se čini da stvari promatra kroz judeo-kršćansku leću.)
No, ako pogledamo što je Cezar rekao kao razlog zabrane pisanja, nalazimo da je to doista bilo sasvim logično. Druidi su bili zabrinuti da njihovi učenici ne zanemaruju vježbanje svojih sjećanja, tj. frontalnog korteksa, oslanjajući se na pisane tekstove.
Vrijedno je napomenuti da je u devetnaestom stoljeću primijećeno da su nepismeni jugoslavenski bardovi, koji su mogli recitirati beskonačne pjesme, zapravo izgubili sposobnost pamćenja nakon što su se naučili oslanjati na čitanje i pisanje.
Dakle, čini se da su Druidi zapravo bili više zabrinuti za točan prijenos svog znanja nego za “držanje moći”.
Iako su Druidi branili da se neke stvari zapisuju, jasno je da JESU zapisivali. Keltski zapisi ogamskim pismom pronađeni su na mnogim drevnim kamenovima. Cezar nam govori da su Kelti koristili grčki alfabet kada su Rimljani stigli u Galiju u prvom stoljeću prije Krista.
Uništenje keltske kulture bilo je toliko potpuno da znamo vrlo malo o njihovoj vjeri. Znamo da su slavili svoje “obrede” u šumama i uz jezera bez podizanja natkrivenih hramova ili kipova božanstava. Tacit nam kaže:
“Oni ne misle da je u skladu s božanskim veličanstvom zatvoriti bogove unutar zidova, ili ih prikazati u liku bilo kojeg ljudskog lica. Njihova sveta mjesta su šume i lugovi i oni primjenjuju imena božanstava na tu skrivenu prisutnost koja je viđena samo očima poštovanja.”
Platon je još jedan koji je sumnjao u grčko podrijetlo Homerovog djela jer ne samo da fizički opisi u njegovim pjesmama ne odgovaraju grčkom svijetu, nego je i homerska filozofija vrlo različita od glavne struje grčke filozofije koju danas poznajemo, a koja je također pod jakim utjecajem stranog azijskog elementa.
Prema Homeru, filozofija antičkog svijeta bila je da postoji treći element koji povezuje suprotstavljene elemente. Između tijela i duše nalazi se duh. Između života i smrti nalazi se transformacija koja je moguća pojedincu, između oca i majke nalazi se dijete koje preuzima karakteristike i oca i majke, a između dobra i zla postoji SPECIFIČNA SITUACIJA koja određuje što je što i što bi trebalo biti učinjeno.
Drugim riječima, postoje tri istodobne odrednice u bilo kojoj situaciji zbog kojih je nemoguće reći da je bilo koji popis stvari suštinski “dobar” ili “zao”, te da je specifična situacija stvarna odrednica.
Simbol ove filozofije je triskele, koji predstavlja tri spojena vala. Riječ “Triskele” asocira na ime “Troja” i navodi nas da razmotrimo i labirint koji se od davnina naziva “Troytowns”.
Istodobno postojanje trećeg elementa ne znači da pojam “dobra” i “zla” nije postojao ili se nije odražavao u keltskom pravu. Čini se da je njihova poanta bila da ne postoji način da se donesu “crni ili bijeli” zakoni koji se moraju slijediti napamet. Narod mora imati mudrosti da razluči svaku situaciju i primijeni pravdu, ne slijepo, već širom otvorenih očiju prema stvarnosti svijeta i konkretnoj situaciji. Ono što je bilo jasno jest to da se podrazumijevalo da u zakonskom smislu ništa ne može “biti rutina”, da je svaka situacija jedinstvena i da se okolnosti moraju pažljivo odvagnuti.
Aristotel je Galiju smatrao “učiteljem” Grčke, a Druide “izumiteljima filozofije”. Grci su Druide također smatrali najvećim svjetskim učenjacima, a čije je matematičko znanje bilo izvor Pitagorinih informacija.
Ono što možemo razaznati iz Wilkensovog rada jest da je postojala drevna i plemenita civilizacija, povezana s europskim megalitima, koja više ne postoji, pa su čak i njezino visoko znanje i nijansirana filozofija zaboravljeni – osim tragova ostavljenih u Ilijadi i Odiseji.
Činjenica je da je Zemlja doslovno prekrivena megalitima neke drevne civilizacije. Deseci tisuća njih! Postoje varijacije u smještaju i stilu, ali ono što im je svima zajedničko je njihova nevjerojatna veličina i neosporna starina. Stručnjaci sada shvaćaju da su megalitske građevine zahtijevale složeno arhitektonsko planiranje i smatraju da je to bio rad desetaka tisuća ljudi koji su radili stoljećima.
Stonehenge, najpoznatija megalitska građevina.
Nitko nikada nije napravio sustavno prebrojavanje megalita, ali procjena ide preko 50 000. Također se priznaje da ova brojka predstavlja samo djelić, budući da su mnoge uništene ne samo od sila prirode, već i bezobzirnim ljudskim uništavanjem.
Iako postoje megalitski spomenici na mjestima diljem svijeta, nigdje drugdje nema ničega kao što je to u Europi. Megaliti Europe tvore “ogromni kameni pokrivač”. Mnoge od njih su prije prekrivali veliki brežuljci zelenih travnjaka ili blistavo bijelih kvarcnih oblutaka. Megalitska manija drevne Europe je:
“Zaista bez premca u ljudskoj povijesti. Jer nikada nije bilo nečeg poput ove strasti, gotovo manije, za gradnjom megalita, osim možda tijekom stoljeća nakon 1000. godine naše ere kada je gotovo isti dio Europe bio prekriven onime što su redovnici tog vremena nazivali ‘bijeli plašt crkava.’ […]
“Megalite su, dakle, podigli neki od najranijih Europljana. Razlog zašto je ovoj jednostavnoj činjenici trebalo tako dugo da bude prihvaćena bio je osebujni kompleks inferiornosti koji su zapadni Europljani imali o svojoj prošlosti. Njihova religija, njihovi zakoni, njihovo kulturno nasljeđe, sami njihovi brojevi, svi dolaze s istoka. Stanovnici su, prije nego što je civilizacija nahrupila s Mediterana, bili nepismeni; nisu vodili evidenciju, nisu gradili gradove. Bilo je lako pretpostaviti da su to bile samo skupine polugolih divljaka koji su zavijali i bojali svoja tijela, mazali kosu medvjeđom mašću i jeli svoje rođake.” (Reader’s Digest, The World’s Last Mysteries, 1977.)
Zanimljiva stvar u vezi s graditeljima megalita je ta da se narodi koji su bili u stanju izvesti ove krajnje nevjerojatne inženjerske pothvate još uvijek, u većini krugova, smatraju barbarima jer nisu gradili gradove, bavili se poljoprivredom, razvili kotač ili pismo. Ipak, učinili su nešto što očito nije moguće i što nisu učinili “civilizirani” narodi koji su činili sve ostale “civilizirane” stvari. Imali su neku vrstu “moći” koju ne možemo ponoviti i koju ne razumijemo. Također primjećujemo da se još jedan od poznatih megalitskih aranžmana zove “Carnac”, što sugerira da je Karnak, tamo gdje sada zovemo Egipat, samo odjek drevne stvarnosti, ime koje su prenijeli narodi u selidbi iz svojih drevnih domova nakon katastrofe, možda nakon užasnog rata kakav je zabilježen u Troji.
Carnac, izvorni Karnak?
Ono što se također nalazi u istim područjima su mnoge skulpture ženskih božica pronađene u najstarijim arheološkim razinama.
Prema stručnjacima, uočljiva ideja religije božice je ona o beskrajnoj darežljivosti Velike Majke. Pretpostavlja se da se takvi narodi nisu bavili poljoprivredom jer im je ideja o “posjedovanju zemlje” možda bila mrska. Ideja “prisiljavanja” zemlje na pokoravanje, umjesto prihvaćanja prirodnog izobilja koje je Boginja pružala, jednostavno nije bila dio njihove filozofije. Njihova božica bila je zvjezdano biće i štovali su je u Hramovima na otvorenom koji su bili raspoređeni duž Nebeskih Arhetipova.
Iman Wilkens vraća nam fragment Prave europske povijesti i možda je vrijeme da usmjerimo pažnju na pokušaj da saznamo više o njoj u pravom kontekstu. Uostalom, judeo-kršćanstvo je dovelo svijet do ruba potpunog uništenja u manje od 2000 godina. Keltske su kulture postojale mnogo, mnogo tisuća godina, postižući velike inženjerske pothvate i proizvodeći kulturu koja je bila nadmoćna u cijelom svijetu sve dok ih nije uništila monoteistička infekcija – uglavnom zbog činjenice da nisu prihvatili jedinstvenu, monolitnu vlast.
Knjiga Imana Wilkensa ispunjena je bogatim detaljima i gomilama popratnih dokaza koji uključuju drevne povijesne spise, točne zemljopisne i topografske podudarnosti opisa, detaljne karte, bezbrojna arheološka otkrića, podudarnost povijesnih naziva mjesta, kulturne i jezične dokaze.
Ovu knjigu MORA pročitati svatko, a posebno ljudi europskog i mediteranskog podrijetla.