U kategoriji psihološke objektivnosti, kognicija i misao su zasnovane na istim metodološkim i logičkim principima koji su se pokazali validni u svim drugim prirodnim znanostima. U isto vrijeme, iako se sasvim držimo ovih principa, nastojimo imati što otvoreniji pogled sa kojeg je moguće naslutiti postojanje tzv. natprirodnih fenomena. Prihvatanje postojanja ovakvih fenomena je nužnost ukoliko želimo da naš jezik psiholoških koncepta zadrži objektivnu strukturu.
Kada određuje svoju osobnu ličnost, čovjek ima tendenciju da iz svoje svijesti potiskuje sve asocijacije koje indiciraju vanjsko kondicioniranje njegovog pogleda na svijet i njegovog ponašanja. Naručito mladi ljudi žele vjerovati da su slobodno došli do svojih namjera i odluka, u isto vrijeme, iskusan psihoanalitičar može lako identificirati vanjski uticaj koji uzrokuje ovakve misli, namjere i odluke. Veliki dio ovog kondicioniranja je skriven još od našeg djetinjstva. Iako nas pamćenje služi isuviše slabo da bismo jasno pamtili takve utjecaje, mi obično nosimo rezultate ovakvih iskustava sa sobom kroz cijeli život.
Što je bolje naše razumijevanje uzročnih mehanizama ljudske ličnosti, jasnije nam je to, da je ljudskost dio društva i prirode. Kada nas obuzme humani sentiment, pitamo se da li ovdje zaista nema mjesta za slobodu, za Purushu. (prim. prev: iz sanskrita – riječ koja bukvalno znači “covjek” ali obično podrazumjeva tzv. idealnog čovjeka, naše više Ja koje se krije unutra. Termin Purusha je često upotrebljavan u ezoteričnoj filozofiji da bi izrazio Duh ili vječni individualni entitet univerzuma, Solarnog Sistema ili samog čovjeka. Riječ Puruša dolazi od glagola pri – što znači ispuniti, učiniti cijelim, ustoličiti. To je jedna od dvije krajnje realnosti Sankhya filozofije. Božansko ja, apsolutna realnost, čista svijest.)
Što više napredujemo u umjetnosti razumijevanja ljudskih uzroka, biće nam lakše osloboditi ljudsku ličnost od toksičnih efekata kondicioniranja koje je bespotrebno ograničilo njenu slobodu za pravo razumijevanje i odgovarajuće donošenje odluka. Ako u ovom procesu podlegnemo iskušenju da upotrebimo prirodnu strukturu psiholoških koncepta, bićemo u stanju dati jedino neproduktivni savjet koji je naš pacijent sasvim sigurno već čuo i koji mu nikada nije pomogao da se oslobodi od svog problema.
Svakodnevni, obični, psihološki, društveni i moralni pogled na svijet je proizvod čovjekovog razvoja u okviru društva koje je uvjek pod utjecajem određenih prijetnji. Te prijetnje su kako filogenetička instinktivna komponenta, tako i odgoj koji nam pruža familija i okolina. Nitko se ne može razviti a da nije bio pod utjecajem drugih ljudi i njihove osobnosti, ili da nije bio pod utjecajem vrijednosti ugraviranih u njegovu civilizaciju, odnosno, njegove moralne i religiozne tradicije. To je razlog zbog kojeg pogled ljudi na prirodni svijet ne može biti ni dovoljno univerzalan, niti dovoljno istinit. Razlike među individuama ili nacijama su proizvod kako nasljeđenih stanja, tako i ontogeneze ličnosti (prim. prev: Ontogenija ili morfogeneza opisuje podrijetlo i razvoj organizma od oplođene jajne stanice do njegove zrele forme i predstavlja disciplinu biologije).
Također je značajno da glavne vrijednosti ovog ljudskog pogleda na svijet imaju uglavnom iste karakterisitike unatoč velikim razlikama u vremenu, rasi i civilizaciji. Ovaj dio pogleda na svijet sasvim očevidno proizlazi iz prirode naše vrste i prirodnog iskustva ljudskih društava koja su dostigla potreban civilizacijski nivo. Rafiniranosti bazirane na literarnim vrijednostima ili filozofskim, odnosno, moralnim refleksijama se naravno razlikuju ali u globalu uvjek imaju tendenciju da unificiraju prirodni konceptualni jezik različitih civilizacija i različitih era. Tako ljudi sa humanističkim obrazovanjem često misle da su mudri. Mi ćemo nastojati da poštujemo mudrost tog “zdravog razuma”.
Međutim, savjestan psiholog mora se upitati sljedeće: Čak i kada je prirodni pogled na svijet rafiniran, da li on zaista odražava realnost na pravi način? Ili možda on odražava samo percepciju naše vrste? Do koje mjere se možemo na njega oslanjati kao na osnovnu bazu za naše odluke u individualnom, društvenom i političkom životu?
Iskustvo nas uči, prije svega, da ovaj prirodni pogled na svijet ima stalne i upadljive tendencije ka deformaciji koje diktiraju naše instinktivne i emotivne karakteristike. Pored toga, naš rad suočio nas je sa mnogim fenomenima koji se ne mogu razumjeti isključivo upotrebom prirodnog jezika. I tako, objektivni naučni jezik koji je u stanju analizirati bit fenomena postaje oruđe od neprocjenjive važnosti.
Sada, kada smo objasnili pozadinu cijelog problema, pokušat ćemo nabrojati najvažnije tendencije za deformiranje realnosti, te ostale nedostatnosti prirodnog ljudskog pogleda na svijet.
One emotivne karakteristike koje su prirodna komponenta ljudske ličnosti, nikada nisu odgovarajuće onoj realnosti koju ta ličnost i iskušava. Ovo je rezultat kako našeg instinkta, tako i nekih uobičajenih grešaka u našem odgoju. Upravo zbog toga najveći dio filozofske i religiozne tradicije savjetuje obuzdavanje naših emocija kako bismo mogli dostići što precizniji pogled na našu realnost.
Prirodni pogled na svijet također karakterizira slična emotivna tendencija da naša mišljenja obojimo moralnim sudovima, a ovi sudovi su nekada u tolikoj mjeri negativni da su eksplozivni. Kada druga individua pokazuje ponašanje koje mi smatramo za “loše”, tada obično donosimo sud o njihovoj negativnoj namjeri, umjesto da pokušamo razumjeti psihološke uvjete koji su doveli do takvog ponašanja, i koji takvu osobu čine da misli da se ponaša sasvim ispravno. Dakle, bilo kakva moralizirajuća interpretacija minornih psihopatoloških fenomena je pogrešna i uglavnom vodi ka velikom broju nesretnih posljedica. To je i razlog zašto ćemo se u ovom djelu često vraćati ovoj činjenici.
Slijedeći defekt u prirodnom pogledu na svijet je nedostatak univerzalnosti. U svakom društvu određeni postotak ljudi razvija pogled na svijet koji je znatno različit od pogleda koji ima većina. Uzroci ovakvih aberacija nisu kvalitativno jedinstveni i razmatrat ćemo ih do detalja u četvrtom poglavlju ove knjige.
Uz ovo postoji još jedan nedostatak u prirodnom pogledu na svijet a to je ograničenost njegove primjenljivosti. Euklidova geometrija bila bi dovoljna za tehničku rekonstrukciju našeg svijeta kao i za put do mjeseca i najbližih planeta. Samo u slučaju kada želimo zaviriti u unutrašnjost atoma ili van našeg sunčevog sistema, trebat ćemo geometriju čiji su aksiomi manje prirodni od Euklidove geometrije. Prosječna osoba se obično nikad i ne susretne sa fenomenima koji se ne mogu objasniti Euklidovom geometrijom.
Svaka osoba se u tijeku svog života mora suočiti sa određenim problemima. Pošto je razumijevanje istinskih operativnih faktora van njegovog prirodnog pogleda na svijet, čovjek se generalno mora oslanjati i na emocije, intuiciju i potragu za srećom.
Kad god se susretnemo sa osobom čiji se osobni pogled na svijet razvio pod atipičnim uvjetima, obično donosimo moralni sud o takvoj osobi u ime našeg tipičnog pogleda na svijet. Ukratko, kad god se u igri pojavi neki neidentificirani psihopatološki faktor, prirodni ljudski pogled na svijet nije više primjenjiv.
Vrlo često srećemo se sa razumnim ljudima koji imaju dobro razvijen prirodni pogled na svijet glede psiholoških, društvenih i moralnih faktora, a često rafiniran kroz literarne utjecaje, religijske odluke i filozofske refleksije. Ovakve osobe imaju naglašenu tendenciju da precjenjuju vrijednost njihovog pogleda na svijet i da se ponašaju kao da je takav pogled na svijet objektivna baza za suđenje o drugim ljudima. Obično ne uzimaju u obzir činjenicu da ovakav sistem razumijevanja ljudi možda može biti pogrešan, baš zato što je nedovoljno objektivan. Ovakav stav mogli bismo nazvati “egoizam prirodnog pogleda na svijet”. Radi se o najmanje opasnom obliku egoizma, koji nije ništa drugo nego precjenjivanje razumijevanja i obično sadrži vječne vrijednosti ljudskog iskustva.
U današnje doba, međutim, svijetu prijeti fenomen koji se ne može razumjeti, niti opisati pomoću koncepta takvog prirodnog jezika, tako ova vrsta egoizma postaje vrlo opasan faktor koji onemogućava odgovarajuće protumjere. Razvijanje i populariziranje objektivnog psihološkog pogleda na svijet bi moglo značajno doprinjeti suprotstavljanju zlu kroz razumnu akciju i odgovarajuće kontra mjere.
Objektivni psihološki jezik baziran na zrelim filozofskim kriterijima, mora zadovoljavati uvjete svojih teorijskih osnova i mora biti u stanju zadovoljiti kako potrebe individue, tako i makrosocijalne potrebe. Također bi morao biti formiran na osnovi biološke realnosti i biti produžetak analognim konceptualnim jezicima već definiranim od strane starijih prirodnih znanosti, naručito medicine. Njegov domet se mora nositi sa svim činjenicama i fenomenima koje uvjetuju kognitivni biološki faktori, što prirodni jezik dosad nije bio u stanju.
Uobličavanje takvog jezika je daleko od individualnih moći pojedinačnog naučnika i to je, u stvari, postepen proces koji se odvija kroz doprinos mnogih istraživača i koji sazrijeva do točke kada se može organizirati uz filozofsko nadgledanje. Ovakav poduhvat bi jako doprinjeo razvoju svih bio-humanističkih i društvenih znanosti jer bi ih oslobodio ograničenja i tendencija ka pogreškama koje donosi utjecaj prirodnog jezika psihološke imaginacije, naručito kad je on kombiniran s jednom jakom komponentom egoizma.
Većina pitanja kojima se ova knjiga bavi su sasvim van domašaja prirodnog jezika. Peto poglavlje bavi se makrosocijalnim fenomenom koji je naš uobičajeni naučni jezik učino sasvim neadekvatnim. Razumjevanje ovih fenomena zahtijeva stalno odvajanje od takvog metoda razmišljanja i upotrebu najobjektivnijeg sistema koji je moguć.
Baveći se ovim problemima autor se polako upoznao s pogledom na realnost koji se odvaja od gore navedenih metoda razmišljanja. Ovakav pistup se pokazao kao najbolji mogući ne samo u ekonomskom smislu, odnosno, u vezi sa uloženim naporom i vremenom, nego on također osigurava zaštitu uma od prirodnog egoizma i prenaglašene emotivnosti.
U vezi sa ovim pitanjima, svaki istraživač je prošao kroz svoj vlastiti period krize i frustracije kada je postalo očevidno da su koncepti na koje se do tada oslanjao u ovom slučaju neupotrebljivi. Točna hipoteza formulirana naučno prepravljenim prirodnim jezikom nije mogla naći potporu u činjenicama i preliminarnim statističkim kalkulacijama. U isto vrijeme, elaboriranje koncepata koji su bolje upotrebljivi za istraživanje realnosti, pokazalo se jako teškim jer na kraju krajeva, problem kojim se bavimo spada u jednu znanost koja je još uvjek u svom razvoju.
Da bi smo sve ovo preživjeli morali smo se pomiriti sa osjećajem “neznanja” kakav priliči svakom filozofu. Svaka znanost rađa se u prostoru u kojem ne postoji popularno zamišljanje koje moramo potpuno prevazići i ostaviti iza sebe. U ovom slučaju, ovaj proces je morao biti naročito radikalan – morali smo se otisnuti u područje sistematske analize činjenica koje smo mogli vidjeti i iskusiti u jednoj do kraja otjelotvorenoj manifestaciji makrosocijalnog zla, vođeni pravilima znanstvene metodologije. Ovog smo se morali pridržavati unatoč nevjerovatnim uvjetima koji su nas okruživali i unatoč našim vlastitim ljudskim ličnostima.
Vrlo malo nas koji smo krenuli ovim putem je došlo i do njegovog kraja jer se veliki broj povukao tijekom ovog perioda frustracije. Neki su se fokusirali na pojedinačna pitanja fascinirani njihovom naučnom vrijednošću i uronili u detaljna ispitivanja. Njihova dostignuća su prisutna u ovom djelu. Drugi su odustali suočeni sa znanstvenim problemima, osobnim poteškoćama ili strahom da će biti otkriveni od strane vlasti.
Čitajući ovu knjigu, čitaoc će se susresti sa istim problemima ali u nešto manjoj mjeri. Može mu se učiniti i da smo postupili nepravedno zbog našeg nastojanja da ostavimo iza sebe veliki dio naše prijašnje konceptualizacije, zbog naše odluke da je prirodni pogled na svijet nedostatan i zbog naše procjene o suvišnosti emotivnog uplitanja. Zato tražim od čitaoca da prihvati ove uznemirujuće osjećaje u duhu ljubavi prema znanju i u duhu iskupljujuće vrijednosti tog istog znanja.
Ovo sam morao objasniti do detalja da bi čitalac stekao pravu predstavu o jeziku kojim je ovo djelo pisano. Pokušao sam pristupiti materiji na takav način da ne gubim dodir sa svijetom objektivnih koncepta a da u isto vrijeme budem razumljiv ne samo uskom krugu specijalista, nego i široj publici. Naravno, budući da sam iskusan psiholog, mogu predvidjeti da će neki čitaoci odbaciti naučne podatke koje ovaj rad sadrži, osjećajući direktan napad na prirodnu mudrost svojih životnih iskustava.