Kozmički kontekst grčke filozofije – Šesti dio

Hekatej iz Mileta

Hekatej (550.-476. pr. Kr.) nije pravi filozof, ali budući da ga je Heraklit citirao u vezi s Pitagorom, nakratko ga uključujem na njegovo pravo kronološko mjesto. Podsjetimo se što je Heraklit rekao o njemu, citirano u raspravi o Pitagori:

Učenje mnogih stvari ne uči razumijevanju; da jest, to bi naučilo Hesioda i Pitagoru, kao i Ksenofana i Hekateja.

Hekatej je bio povjesničar, rođen u bogatoj obitelji, koji je zauzimao visok položaj u Miletu. Bio je protiv pobune Jonjana protiv perzijske vlasti, a kada su Jonjani poraženi, bio je član veleposlanstva koje je tražilo mir. Bio je prvi poznati grčki povjesničar^[1] i prvi koji je spomenuo Kelte. Ono što je vjerojatno izazvalo bijes kod Heraklita bila je njegova Genealogiai, prikaz tradicija i mitova Grka. Započeo je tu knjigu sa:

Hekatej iz Mileta ovako govori: Pišem ono što smatram istinitim; jer su priče Grka mnogostruke i čine mi se smiješnima.^[2]

Čini se da je pokušavao upotrijebiti kritičku metodu za odvajanje povijesti od mita, a za to Heraklit predlaže da bi ga trebalo uključiti među one koji su zasigurno naučili mnogo stvari, ali jednostavno nisu shvaćali. Pretpostavljam da ga je Heraklit osuđivao jer je bacio bebu s vodom za kupanje.

Anaksimen 585. – 528. pr. Kr.

Posljednji pripadnik mileške škole bio je Anaksimen. Kao i njegovi prethodnici, bio je zagovornik “materijalnog monizma” koji je identificirao jednu, jedinu, temeljnu, materijalnu stvarnost (vatru, zrak, vodu, štogod) i koji je hvaljen kao najraniji pokušaj da se pruži objašnjenja za svijet bez pribjegavanja u bilo što nadnaravno ili nematerijalno. Ovo se danas smatra najranijim fizikalnim pristupom kvantnoj teoriji s njezinim atomima i kvarkovima.

Njegovi prethodnici, Tales i Anaksimandar, smatrali su da je temeljni materijal svijeta voda odnosno apeiron.^[3] Anaksimen je imao nešto drugačije ideje: smatrao je da je zrak primarna tvar. Primijetio je da kada se zrak kondenzira hlađenjem, postaje vidljiv kao magla, zatim kiša i snijeg. Pa je samo dalje razradio tu ideju i pretpostavio je da je to nastavilo formirati zemlju i kamenje uz više “kondenziranja”. Također je primijetio da voda isparava u zrak i da se vrlo vrući zrak “zapalio” i stvorio je vatru. Tako je podijelio stvari na “vruće i suho”, te “hladno i mokro”. Mislio je da su nebeska tijela nastala od Zemlje, da mnoga zemaljska tijela leže u područjima zvijezda, tj. da su zvijezde puno bliže nego što zapravo jesu. Ovo sugerira da je putem promatranja uspostavljena čvrsta veza između “zemaljskih tijela” i neke vrste zvijezda, vjerojatno kometa i vatrenih kugli. Takva je teorija mogla biti stvorena kako bi objasnila meteorite koji se često promatraju kako padaju izravno s neba, obavijeni oblakom dima. Njegovo razmišljanje je vjerojatno glasilo: “ako su pali, morali su prvo ispariti”.

Elejska škola

Ksenofan iz Kolofona 570. – 475. pr. Kr.

Otprilike u isto vrijeme kada je Milezijanska škola bila u procvatu, Ksenofan, satiričar, pjesnik i društveno-religijski kritičar, osnovao je Elejsku školu u Kolofonu^[4] još jednom jonskom gradu. Navodno je Ksenofan počeo putovati u dobi od 25 godina i nastavio je lutati sve do svoje 92. godine! Prema nekim izvorima, bio je ozloglašen (i prognan!) zbog svojih napada na “konvencionalne vojne i atletske vrline tog vremena”. Život je završio na Siciliji. Svoje je ideje napisao u obliku poezije, kritizirajući Homera i Hesioda, govoreći da su mitovi i tome slično više-manje ljudske projekcije. Napisao je da:

Homer i Hesiod su bogovima pripisivali razne stvari koje su među ljudima predmet sramote i prijekora: krađu, preljub i uzajamnu prijevaru.^[5]

Ukratko, čini se da je njegov glavni cilj bio antropomorfiziranje bogova ili čak mišljenje da uopće postoji bilo kakva fizička manifestacija. Ksenofan je tvrdio da je “Bog jedan, najviši među bogovima i ljudima, a nije poput smrtnika ni tijelom ni umom.”^[6] Njegovo poimanje boga bilo je da je on/ona/ono apstraktan, univerzalan, nepromjenjiv, nepokretan i uvijek prisutan; jedno vječno biće, sfernog oblika, koje obuhvaća sve unutar sebe, inteligentno je i pokreće sve stvari, ali nema nikakve sličnosti s ljudskom prirodom ni tijelom ni umom. Zbog njegovog razvoja koncepta “jednog boga najvećeg među bogovima i ljudima”, Ksenofan se često smatra jednim od prvih monoteista u zapadnoj filozofiji religije, iako primjećujemo da je ono što je on zapravo rekao bilo da je ovaj “najveći bog” najveći od svih ostalih bogova.

Istraživao je fosile i zaključio da je voda u nekom trenutku morala prekrivati cijelu Zemlju. To jest, on je zapravo koristio fizičke dokaze za razliku od deklariranja ideja bez ičega što bi ih poduprlo osim “logike i razuma”. Bio je jedan od prvih u to vrijeme koji je pokušao napraviti razliku između vjere i znanja. Ali tada je sam sebi pucao u stopalo rekavši da nešto možete znati, ali zapravo ne poznati, sugerirajući da postoje “dublje istine” koje možete “samo znati”, ali nemate dokaza za to.

Ksenofan je bio među prvima koji je izričito tvrdio da piše za buduće generacije. Ipak, primjećujemo da je i on bio na užem popisu dobro obrazovanih glupana po Heraklitu, praveći društvo Hesiodu, kojeg i sam kritizira!

Ksenofanova kozmologija tvrdila je da su nebeska tijela prolazne strukture, rezultat oblačnih izdisaja Zemlje. Ovo je slično slici Anaksimena, ali Ksenofan je rekao da su se oblaci zapalili dok su se uzdizali. Vidimo da se ovaj model lako može koristiti za objašnjenje bilo kakvih neočekivanih događaja na nebu, što sugerira da takvi događaji nisu bili nepoznati u to vrijeme! Ali je s time imao poteškoća kad bi pokušao objasniti obične zvijezde koje su fiksirane na mjestu, pa je došao na ideju da se gase svaki dan, a pale sljedeći iz novih izdisaja koje neprestano proizvodi Zemlja! Ukratko, ovo je bila čisto atmosferska teorija zvijezda dizajniranih da prihvate strašne komete, sugerirajući da su formirane od oblaka koji su se zapalili. Nije ni čudo što je Heraklit mislio da pripada na tu listu.

Heraklit 535. – 475.

Sada dolazimo do Heraklita: to je tip koji je rekao da su Hesiod, Pitagora, Ksenofan i Hekatej bili dobro obrazovani u određenim aspektima, ali u svojim analizama očito nisu imali pojma. Također je smatrao da Homer i Arhiloh^[7] zaslužuju batine.^[8] Njegove točne riječi, kako ih je citirao Diogen, bile su:

Mnogo učenja ne uči razumijevanju; inače bi to naučilo Hesioda i Pitagoru, kao i, opet, Ksenofana i Hekateja. … postoji jedina stvar koja je mudrost, da se razumje misao, kao ona što posvuda vodi cijeli svijet.^[9]

On svakako priznaje visoku razinu učenja navedenih pojedinaca, ali ističe da je “misao ta koja posvuda vodi svijet”. Ovo mi se čini da je možda višeslojna primjedba. To bi moglo značiti da su misli, ili ideje, supstanca svemira. To bi u isto vrijeme moglo značiti i da misao – kako čovjek razmišlja, ili kako civilizacija u globalu razmišlja – određuje što će mu se dogoditi. Podsjećamo se na izreku u Poslovicama 23:7: “Kako čovjek misli u svom srcu, takav je.” Skaliranje ovoga na globalnu razinu čini se da sugerira da “kako civilizacija misli/jeste, tako kozmos stvara”. Drugi način da se to kaže je: ljudi i nacije ne privlače ono što žele, već ono što jesu; duša privlači ono što krije u tajnosti.

Da vidimo možemo li procesom eliminacije shvatiti što je Heraklit mislio. Kao što sada znamo, čini se da je glavna stvar o Pitagori ta da je on bio šamanski učitelj reinkarnacije i da je njegov pogled na kozmos vjerojatno bio sličan onom Ferekida, koji je pisao o kozmičkim bitkama i pet (ili sedam) udubljenja koja su morala biti sazviježđa prije nego što su sazviježđa opisana i pročišćena. Čini se mogućim da je ovo uzeo Pitagora i pretvorio u neku teoriju pročišćavanja a la orfizam, osim ako to nije kasnija astralizacija koju je stvorio Platon. Također je to moglo imati veze s Pitagorinim knjigama koje je Platon kupio i koristio, a koje su možda uključivale verziju priče o Atlantidi koju je Platon napisao u Timaju i Kritiji.

Hesiod je, naravno, napisao sve te priče o bogovima u nekoj vrsti olimpijskog svijeta, polu-stvarnom području koje bi se moglo opisati kao hiperkozmičko ili hiperdimenzionalno, ali čak i ako je bilo maštovito, događaji su poprilično dobro opisani ukoliko netko ima na umu znanost i teorije o kometima od Baileya, Clubea i Napiera. Ksenofan, kao što smo upravo vidjeli, očito nije imao pojma pa se bez puno okolišanja možemo složiti s Heraklitom. Hekatej je napisao da su priče Grka smiješne, što je jednako kritiziranju i Hesioda i Homera, koje Heraklit želi prebiti palicama, pa kako to da je on uvršten na popis? Svi su oni pisali o bogovima i nebesima, bilo s mitoloških stajališta, bilo kao racionalni pokušaji da se objasni nadnaravno, i oba ova pristupa je Heraklit očito osudio. Dakle, koje druge opcije preostaju? Mislim da se vraćamo na onaj posljednji dio izjave: “postoji jedina stvar koja je mudrost, da se razumje misao, kao ono što posvuda vodi cijeli svijet“.

Prije nego što se dotaknemo Heraklitovih ideja, mislim da je prvo na redu malo pozadinskih informacija o njemu. Poznat je po opskurnosti svojih riječi i opisa, a to može biti zbog određenih problema koji su ga pogađali. Prema Diogenu, Heraklit je bio nasljedni princ koji je abdicirao u korist svog brata jer se od njega očekivalo da sudjeluje u vlasti i odbio je, rekavši da je politika ponêra, ili zlo. Bio je samouk i pomalo pravi ludak, što bi moglo biti i razumljivo s obzirom na okruženje u kojem je živio, a koje ćemo tu i tamo usput promatrati. Na kraju je postao toliki mizantrop da je lutao brdima poput luđaka jedući travu i bilje. Kad je obolio od takozvane vodene bolesti, odnosno jakog edema, što je, prema jednom izvoru, očito bio dokaz nekog sistemskog zatajenja, pokušao se izliječiti tako što je svoje noge namazao kravljim izmetom i pekao ih na suncu. Taj je eksperiment naglo prekinuo njegov život kao filozofa. Međutim, prije tog kobnog čina napisao je knjigu koja je postala prilično poznata i bila dostupna sve do vremena Plutarha i Klementa Aleksandrijskog (150.-215. godine). Njegova filozofija bila je puna zagonetki i bio je poznat kao “filozof koji plače”^[10] jer je cijelo vrijeme bio tako depresivan i negativan. To bi nas trebalo natjerati da zastanemo kada uzmemo u obzir da je rekao: “postoji jedina stvar koja je mudrost, da se razumje misao, kao ono što posvuda vodi cijeli svijet”. Možda je vidio nešto što dolazi kao rezultat razmišljanja i ponašanja čovječanstva u njegovo vrijeme? Teofrast, kojeg citira Diogen, sugerira da ga je melankolija spriječila da završi svoja djela. Bez šale!

Čitajući ono malo što je dostupno o njemu ostavlja dojam nevjerojatnog, uzvišenog intelekta koji nije bio sasvim prizeman, ali to je poprilično uobičajeno za genije koji uistinu vide. Pitanje je: je li vidio nešto korisno i ako jest, imamo li pojma što je to bilo s obzirom da moram ponoviti uobičajeni refren: gotovo sva njegova djela su izgubljena.

Heraklit je predložio da Svemir sadrži božansku majstorsku vatru koja predviđa sve i, protežući se cijelim Svemirom, mora proizvesti sve kroz jedinstvo suprotnosti: “put gore i dolje je jedan te isti.”^[11][12] Ta “božanska vatra” kasnije je jako privukla Zenona, utemeljitelja stoicizma, ali ono što to meni sugerira je elektricitet ili, točnije, plazma. To bi također moglo biti ono što se zove kvantni vakuum, ali ne samo onaj fizički. Njegove ideje imaju okus nečega poput “Chi” ili čak Reichove “orgonske energije”.

Ova božanska vatra, ili eter, je također “logos” – to jest osnova za sve aktivnosti u Svemiru; ona je i izvor pasivne materije, i umjetnik koji je stvara i oživljava, što se niti povećava niti smanjuje.^[13] Njegove zagonetne riječi da “svi entiteti nastaju u skladu s ovim Logosom“ bile su predmet beskrajnih spekulacija.

Osim što je vidi kao najtemeljniji od četiri elementa i onaj koji je kvantificiran i određuje kvantitet (Kozmički Um) ostalih tri, on vatru predstavlja kao kozmos, koji nije stvorio nijedan od bogova ili ljudi, ali “bio je i jest i uvijek će biti vječno živa vatra”. Ne znam za vas, ali ja se od ovoga ježim! Za Heraklita, vatra je i tvar i pokretač promjene, aktivna je u kvantitativnoj promjeni drugih stvari i obavljanju aktivnosti koju Heraklit opisuje kao “prosuđivanje i osuđivanje svih stvari”. (Ako je to istina, naša je civilizacija u velikoj nevolji!) Ona je “grom koji upravlja tijekom svega”. Nema razloga tumačiti presudu, koja je zapravo služi “razdvajanju” (kao u slučaju pšenice od kukolja, ovaca od koza, itd.), izvan konteksta “svađa je pravda”.^[14] Njegov izraz “svađa” imao je posebno značenje kao sukob/jedinstvo između suprotnosti. Ono što je intrigantno jest njegova očigledna aluzija na ideju da sam kozmos može odgovoriti ljudskoj vrsti s “gromom” koji upravlja svim stvarima. To nas na zanimljiv način povezuje s idejama Freda Hoylea i Chandre Wickramasinghea, koji su tvrdili da su život na Zemlju donijeli kometi, odnosno panspermija.

Imao je neke druge vrlo napredne ideje koje su uobičajene u modernoj fizici. Heraklit je poznat po tome što je inzistirao na tome da je bit svemira promjena. Rekao je: “Nitko nikada ne ulazi u istu rijeku dvaput”. Ako su objekti novi iz trenutka u trenutak, tako da se nikada ne može dotaknuti isti objekt dvaput, tada se svaki predmet neprestano mora razložiti i stvoriti iz trenutka u trenutak. To seže sve do kvantne teorije, a možda i dalje. Nije ni čudo što je tip lutao brdima kao luđak!

Što se tiče etike, Heraklit je izjavio da ljudi ne bi trebali živjeti prema vlastitoj prosudbi, već pronaći i slijediti božanski zakon. Njegov koncept boga nije uključivao nikakve manifestacije onoga što bi ljudi nazvali pravdom. To jest, ljudi niti su stvoreni na sliku Božju niti je Bog posebno zainteresiran za njih pojedinačno ili kao cjelinu. “Za Boga su sve stvari poštene, dobre i pravedne, ali ljudi neke stvari smatraju pogrešnima, a neke ispravnima.”^[15] Božji su putovi mudri, ali su ljudski običaji ludi.^[16] Pritom su i ljudi i Bog djetinjasti (neiskusni): “ljudska su mišljenja dječje igračke” i “Vječnost je dijete koje pomiče brojalice u igri; kraljevska vlast pripada djetetu.”^[17] Mudrost je “poznavati misao kojom se sve stvari upravljaju kroz sve stvari”,^[18] što ne smije implicirati da ljudi jesu ili mogu biti mudri. Samo je Zeus, nositelj munje, mudar.^[19]

Neki znanstvenici sve ovo vide kao misticizam, ali to očito nije: to je čista fizika, iako je terminologija arhaična. I sigurno je gledanje ovih stvari i razmišljanje o tim stvarima utjecalo na njegovo mentalno stanje, jer je također u očaju izjavio: “Najljepši svemir je samo hrpa smeća nasumično nagomilana.”^[20]

Mislim da u gore navedenom nalazimo čudan razlog zašto je Heraklit napravio svoj popis idiota; bio je jasan kada je rekao da svemir nije stvorio nijedan od bogova ili ljudi, već je “bio i jest i uvijek će biti vječno živa vatra”. Nije ni čudo što je tip bio melankoličan i nije imao s kime razgovarati! To je ideja koja je teško shvatljiva prosječnom čovjeku čak i u današnjem svijetu kada ljudi još uvijek moraju imati tvorca (nevažno je li to stari bradonja ili ‘bog’ evolucije koji je pokrenuo Veliki prasak) kojeg bi mogli okriviti za postojeće stvari. I ne samo to, njegove bi ideje bile gotovo nemoguće za podnijeti umu koji je živio u to vrijeme. Meni ono što je Heraklit govorio zvuči prilično kao rana verzija teorije informacija koja se kombinira s plazma kozmosom!^[21]

U svakom slučaju, Diogen nam kaže da je njegova rasprava O prirodi bila podijeljena na tri diskursa, jedan o svemiru, drugi o politici i treći o teologiji. Položio je knjigu u Artemidin hram i, “prema nekima, učinio ju je još opskurnijom kako joj nitko osim adepta ne bi mogao pristupiti”. Ova knjiga će se vratiti i progoniti nas.

________________________

Bilješke:

^[1] Herodotovi datumi za usporedbu: otprilike 484. – 425. godine pr. Kr.
^[2] Shotwell (1939.), The History of History, str. 172.
^[3] Višeznačna riječ koja znači neograničeno, beskonačno ili neodređeno. Od riječi koja znači “bez kraja ili granice”.
^[4] Prema Apolodoru i Proklu, mitski vidovnjak Kalha umro je u Kolofonu nakon završetka Trojanskog rata. Strabon kao mjesto smrti navodi Klara, koji će kasnije biti kultno središte na području Kolofona. Proročište je reklo da će umrijeti kada sretne boljeg vidioca od sebe. Dok su Calchas i ostali heroji na putu kući iz Troje naišli na vidioca Mopsusa u Kolofonu, njih su se dvojica natjecala u svojim mantičnim kvalitetama. Calchas se nije mogao mjeriti s Mopsusovim vještinama vidovnjaka, budući da je bio sin Apolona i Manta, pa je umro. U grčkoj antici dva sina Kodrusa, kralja Atene, tamo su osnovali koloniju. Bio je to rodno mjesto filozofa Ksenofana i pjesnika Mimnerma.
^[5] Diels & Kranz (1951.), Die Fragmente der Vorsokratiker, Xenophanes.
^[6] Zeller, Vorsokrastische Philosophie, str. 530, br. 3.
^[7] Grčki lirski pjesnik s otoka Parosa u arhajskom razdoblju. Slavljen je zbog svoje “svestrane i inovativne upotrebe poetskih metara i kao najraniji poznati grčki autor koji je gotovo u potpunosti skladao na temu vlastitih emocija i iskustava”. Iz Brown (1997.), Introduction to Gerber’s A companion to the Greek Lyric Poets, str. 49.
^[8] Aristotel,Retorika 3.17.14 18b 28.
^[9] Diogen Laercije, Životi, 9, 1.
^[10] Glavni izvor za Heraklitov život je Diogen Laërtius, iako su neki doveli u pitanje valjanost njegovog izvještaja.
^[11] Diogen Laërtius, vii. 148
^[12] Sextus Empiricus, adv. Math. ix. 104, 101; Cicero, de Natura Deorum, ii. 8. – Sextus Empiricus, adv. Math. ix. 104, 101; Ciceron, O prirodi bogova, ii. 8.
^[13] Ciceron, O prirodi bogova, ii. 9, iii. 14.
^[14] Diels-Kranz (1951.), Die Fragmente der Vorsokratiker.
^[15] Diels-Kranz, B51
^[16] Diels-Kranz, B78.
^[17] Diels-Kranz, B70; DK B52.
^[18] Diels-Kranz, B41.
^[19] Diels-Kranz, B32.
^[20] Diels-Kranz, B124.
^[21]Grana primijenjene matematike, elektrotehnike i računalne znanosti koja uključuje kvantifikaciju informacija.