Nakon što smo živjeli u mjestu Gers 11 mjeseci, pronašli smo jednu bolju i sigurniju kuću koja je ispunjavala sve uslove za naš rad. Kratko nakon što smo se tu uselili, saznali smo da je jedan od naših susjeda i Patrick Rivière, istoričar i autor mnogih knjiga na temu alhemije i Svetog Grala. On je takođe ekspert “Rennes-le-Chateau” fenomena. Patrick je takođe nekim slučajem bio učenik Eugena Canselieta, koji je bio Fulcanellijev učenik. Poslali smo mu poruku i bili smo vrlo srećni što smo primili poziv par dana kasnije koji predlaže sastanak. Čini se da nas je Patrick „čekao“. Njegova vlastita proučavanja i celoživotn irad su ga doveli do tačke kada je znao da će se „Sybila pojaviti kad dođe vreme“. To je bio početak naše saradnje.
Bila sam veoma nestrpljiva da pitam Patricka u vezi toga koji bi to mogao da bude pravi identitet Fulcanellija. Čitala sam mnogo teorija u vezi toga ko bi to mogao da bude, ali zbog jedne primjedbe koju je Eugene Canseliet skoro nenamjerno napravio prilikom opisa njegove posjete “enklavi alhemičara” u Španiji, bila sam uvjerena da je Fulcanelli jedna osoba a ne neki neki “komitet”, i da je on stvarno uspio da ostvari “Veliki Posao”. Patrick je odgovorio da on zna Fulcanellijev identitet i da je napisao jednu malu knjigu na tu temu na francuskom jeziku koja još uvijek nije prevedena na engleski, Fulcanelli u “Qui suis-je?” seriji. [Naša štamparska agencija, Red Pill Press, uskoro će objaviti ovo Patrickovo djelo na engleskom jeziku.]
Proveli smo mnogo vremena analizirajući postupak uz pomoć kojeg je on došao do svog otkrića i dokumentaciju koju je godinama prikupljao. Na kraju sam bila uvjerena da je Patrick u pravu: istinski identitet Fulcanellija je Jules Violle, poznati francuski fizičar iz 19-tog vijeka. Kao što je napomenuto, Patrickov rad je preveden i ja ću prepustiti njemu da opiše svoj postupak otkrivanja. Ovde je najvažnije diskutovati o onome što smo otkrili zajedno, nakon što smo dobili ovaj trag. Verujem da je to, zapravo, rešenje „Da Vinčijevog koda“.
Jules Violle je diplomirao na koledžu École Normale Supérieure u Parizu, predavao je na Lyon-skom Univerzitetu (1883.), a onda na École-u i od 1891.g. na Conservatoire des Arts et Métiers, u Parizu. On je bio prvi koji je odredio solarnu konstantu na Mont Blancu u 1875. godini. “Violle” je ujedno i jedinica za intenzitet svjetlosti koja je jednaka jednom kvadratnom centru platine, kad ona sija na temperaturi svog topljenja od 1769 °C (3216 °F). To je ujedno bila i prva jedinica za intenzitet svjetlosti koja nije bila ovisna o karakteristikama neke određene sijalice.
Kada sam pročitala ovo, moj um se odmah vratio u odlomak iz Kasiopejskih transmisija:
O: Polja djeteline u Rhineland-u prinose zasad još nezamisliva bogatstva.
P: Gdje su ta polja djeteline?
O: Blizu dobro utabanih puteva.
P: Još neki trag, molim vas.
P: […] Mislite na Rhineland u smislu pojma iz njemačkog?
O: Ne mislimo na Rhinelander, Wisconsin… Ili mislimo?!? Tko će znati?
P: Tko?
O: Istraživač, kopač, onaj tko neprestano istražuje i traga za zelenijim pašnjacima.
P: Bože moj! VRLO ste nejasni večeras! […] ima li nekih dodatnih tragova za mene ili Arka?
O: Zadnji trag za večeras: potražite vibratornu frekvenciju svjetlosti. Laku noć.
Odjednom sam shvatila da je smešna primedba o “Rhinelander, Wisconsin” bila usmerena direktno na Francusku – zemlju hiljadu sireva – jer je u američkom umu, Wisconsin “zemlja sira”. Kasnije sam saznala da se reka Garonne spominjala kao “Rajna Francuske”. A tu je, naravno, kora (“rhinds”, prim.prev.) na siru. Ali šlag na torti je bilo, naravno, “potražite vibratornu frekvenciju svjetlosti” i Violle: prva jedinica za intenzitet svjetlosti koja nije bila ovisna o karakteristikama neke određene sijalice.
Kad sam počela da prekopavam po pozadini Julesa Violle, otkrila sam jednu veoma značajnu činjenicu: da je on bio veoma usko povezan sa Camille Flammarion-om, francuskim astronomom i popularnim piscom. Flammarion je bio osnivač Francuskog Astronomskog Društva i dugo godina je radio u Pariškoj Opservatoriji i u Birou za Longitude. Flammarion je napravio privatnu opservatoriju u mjestu Juvisy (nedaleko od Pariza) u 1883.g. a njegova istraživanja su bila posebno posvećena binarnim i multiparnim zvijezdama – posebnom fokusu Kasiopejskih transmisija – kao i Mjesecu i Marsu. Ovdje lako možemo vidjeti da su Violle i Flammarion imali dosta toga zajedničkog, posebno njihovo interesovanje o zvijezdama. To daje onoj Fulcanellijevoj posveti “Braći Heliopolisa” jedno potuno novo značenje!
Prilikom proučavanja Flammarionovog života nalazimo nešto veoma interesantno: on je sarađivao sa Allanom Kardec-om, i bio pod njegovim velikim uticajem. Allan je bio francuski pedagog, student medicine, lingvist i istražitelj “spiritualnih komunikacija”.
U proljeće 1858. g. Kardec je osnovao jedno spiritističko društvo pod imenom Societe Parisienne des Etudes Spirites. Negdje od kraja 1850-tih i ranih 1860-tih godina u cijeloj Francuskoj su počele da nastaju i da se šire male spiritističke grupe, pogotovo u mjestima kao što su Paris, Lyon i Bordeaux.
Camille Flammarion je jednom prilikom primjetio: “ja se ni malo ne stidim da kažem da onaj koji tvrdi da spiritistički fenomeni nemaju veze s naukom, ne zna o čemu priča. Stvarno, u prirodi ne postoji ništa vanprirodno. Postoji samo nepoznato: ali ono što je bilo nepoznato juče, postaje istina sutrašnjice”.
Victor Hugo (Viktor Igo, prim. prev.), još jedan od zagovornika naučnog spiritualizma je rekao: “Zatvaranje očiju pred spiritističkim fenomenima je isto što i zatvaranje očiju pred istinom”.
Društvo Parisienne je bilo slično Društvu za Psihička Istraživanja u Londonu. Kardec je ulagao veliki trud u promovisanje jednog nepristrasnog i racionalnog pručavanja spiritualnih stvari. Spiritistički Kardecovi pogledi imali su naučnu prirodu a ne mističnu; on je promovisao jedno objektivno istraživanje uz pomoć intuitivnih uvida isto kao što to rade i Kasiopejci i naš rad.
Uzimajući u obzir one komentare na temu milenarijalizma u Fulcanellijevim djelima, interesantno je napomenuti da u Kardecovoj poslednjoj knjizi, La Gazette selon le Spiritisme, koja se pojavila 1868. godine, takođe nalazimo jaku reflekciju milenijarističkih pogleda. To djelo se završava jednom serijom komentara u smislu da je “došlo vrijeme koje je Bog odabrao”, tvrdeći kako je započeo proces inkarnacije na zemlji jedne nove generacije visoko-evoluiranih duša.
To je upravo ono što je i Fulcanelli tvrdio u onom misterioznom poglavlju Hendaye, u knjizi Misterije Katedrala kao i u završnim poglavljima knjige Alhemijska Boravišta. Takođe podsjećamo da je Fulcanelli naglašavao da će uloga nauke u tzv. “Završnim Vremenima” biti od ključne važnosti. Ne samo da je Jules Violle bio naučnik, već je i moj muž Ark, naučnik; stručnjak za hiperdimenzionalnu fiziku, nelinearnu dinamiku i složene sisteme.
Pronalaženje ove čvrste veze između Flammariona i Julesa Violle, kao i one veze između Flammariona i Kardeca, daje nam jednu potpuno novu perspektivu gledanja na djelo Violle kao Fulcanellija. To nas takođe vodi do vrlo važnog pitanja: Da li je moguće da se i Fulcanelli služio “spiritističkim komunikativnim tehnikama” kao što sam i ja? Da li je zbog toga Fulcanelli insistirao na sledećem:
Staviše, ne čini nam se daje dovoljno ako umemo tačno da prepoznamo i klasifikujemo činjenice; treba ispitivati i prirodu, kako bismo od nje učili pod kojim uslovima, i pod vlašću koje volje ona stvara svoje brojne proizvode. Filosofski duh, odista, ne bi smeo da se zadovolji pukom mogućnošću da raspoznaje tela; on traži spoznavanje tajne njihove izrade. Odškrinuti vrata laboratorije u kojoj priroda meša elemente, to je u redu; otkriti skrivenu silu pod čijim se uticajem obavlja njen posao, to je još bolje. […]
Alhemija je tamna samo zato što je skrivena. Filosofi koji su hteli da potomstvu prenesu i izlože svoje učenje i plod svoga rada dobro su pazili da ne šire umetnost prikazujući je u običnom obliku, kako je profani ne bi zloupotrebljavali. Takođe, da li zato što ju je teško shvatiti, zato što su njene zagonetke misterija, njene parabole neprozirne, nauka je potisnuta u oblast sanjarija, iluzija i himera. […]
Sa svojim zbunjujućim tekstovima, punim kabalističkih izraza, te knjige ostaju delatni i pravi uzrok grubog prezira na koji ukazujemo. Naime, uprkos upozorenjima i upornim molbama njihovih autora, oni koji ih proučavaju uporno ih čitaju sledeći smisao koji se nudi u svakodnevnom jeziku. Ne znaju da su ti tekstovi namenjeni posvećenicima i da je neophodno, kako bi bili pravilno shvaćeni, imati njihov tajni ključ. Prethodno treba raditi na otkrivanju tog ključa.
Naravno, te stare rasprave sadrže, ako ne potpunu nauku, a ono barem njenu filozofiju, njena načela, veštinu primenjivanja u skladu s prirodnim zakonima. Međutim, ako neko ne zna tajno značenje termina – šta je to, na primer, Arej, po čemu je različit od Arijesa i po čemu je blizak Arlu, Arneu i Albeu – što su čudna određenja namerno upotrebljena u pisanju ovakvih dela, onda se moramo pribojavati da nećemo razumeti ništa ili da ćemo se neizbežno prevariti.
Ne smemo zaboraviti da je tu reč o ezoterijskoj nauci. Sledstveno tome, živa inteligencija, izvanredno pamćenje, rad i pažnja potpomognuti jakom voljom nikako nisu dovoljni kvaliteti s kojima bi čovek mogao očekivati da će postati učen u toj materiji.
„Teško se varaju”, piše Nikola Groparmi, „oni koji veruju da smo mi svoje knjige samo za njih pisali; mi smo ih, međutim, sačinili kako bismo izbacili sve one koji ne pripadaju našoj školi.”
Batsdorf, na početku svoje rasprave, ljubazno upozorava čitaoca ovim recima: „Svaki razborit čovek“, kaže, „пајрге mora naučiti Nauku, ako može, to jest načela i načine postupanja, ako ne i da ostane na tome, a ne da uludo troši vreme i imanje… Dakle, molim one koji budu čitali ovu knjižicu da poklone veru ovim mojim rečima. Kažem im, dakle, još jednom da tu uzvišenu nauku nikad neće naučiti pomoću knjiga, i da se ona ne može naučiti nikako drugačije osim božanskim otkrivenjem, i zato je ja nazivam Božanska umetnost, ili uz pomoć nekog dobrog i odanog učitelja; a pošto ima veoma malo onih kojima je Bog udelio tu milost, ima malo i onih koji joj poučavaju.”
[Fulcanelli, Alhemijska Boravišta]
Uzimajući u obzir ovo pitanje, možda bi bilo korisno da pogledamo ove izvode iz jednog članka kojeg je napisao Camille Flammarion, prijatelj i saradnik Jules Violle-a i Allan Kardec-a, koji tačno odražava naše poglede:
Spiritizam, uopšteno rečeno, ima lošu reputaciju a on to i zaslužuje. Većina onih koji ga upražnjavaju nisu metodični; često im nedostaje mentalna staloženost, tako da često postaju naivne žrtve iluzije. Oni preferiraju vjerovanja i religiju koja im služi kao utjeha, nasuprot jednog nepristrasnog i kritičkog istraživanja bez kojeg ne možemo biti ni u šta sigurni. To su veoma loši uslovi za jedno istraživanje; tu nedostaju samozaštitni mehanizmi.
Za vrijeme Allana Kardeca (u skladu s govorom kojeg sam održao na njegovom grobu, 2. aprila 1869. g.) vjerovao sam da će biti od neke pomoći ako kažem, upravo na njegovom grobu, da “spiritizam nije religija nego je nauka,” i da tome dodam da se “mi sada nalazimo u praskozorju jedne neotkrivene nauke.” Za vrijeme ovih 50 godina koje su uslijedile nakon što su prozborene ove riječi, stalni napredak u našem istraživanju ih sve više naglašava i sve više ih potvrđuje.
Jedino uz pomoć naučnih metoda moguće je napraviti neki napredak u potrazi za istinom. Religioznim vjerovanjima nema mjesta u jednoj nepristrasnoj analizi. Mi moramo neprestano biti na oprezu da ne padnemo u iluziju.
Ukoliko namjerne, nepoštene i neoprostive prevare stavimo na stranu, autosugestija je ta koja nas takođe može zavarati. […]
Takođe, postoji i mnogo nepoštenih eksploatatora lakovijernih, koji održavaju ‘seanse’, obećavajući prikazivanja i posthumne manifestacije duhova naivcima koji ih slušaju. Što je najsmješnije, onda se oni koji su ovako nasamareni još žale zbog ovih prevara! Ova naša ljudska rasa koja sebe smatra inteligentnom je stvarno čudna. Čovjek stvarno mora imati mnogo hrabrosti kako bi ostao istrajan u svom radu, okružen svakojakim prevarantima; čovjeka tada može samo da održi ubjeđenje da postoje istine koje se moraju otkriti. […]
[Gornji članak je uzet iz knjige Camille Flammariona: Death and Its Mystery – After Death. Manifestations and Apparitions of the Dead; The Soul After Death; Preveo Latrobe Carroll (1923., T. Fisher Unwin, Ltd. London: Adelphi Terrace.]
Flammarion pravi razliku između “spiritualizma” i “spiritizma”. On pod “spiritualizmom” podrazumijeva opštu doktrinu interakcije između ljudi i duhova onih koji su umrli. Pojmom “spiritizam” on označava medijumsko istraživanje.
Kad smo nastavili da diskutujemo u vezi dokumentacije koju je skupio Patrick Riviere, uključujući i neke dokumente koje je on objavio samo u onoj knjizi na temu Fulcanellijevog identiteta, naš razgovor je prirodno skrenuo na temu treće Fulcanellijeve knjige koja je bila povučena iz štampe: Finis Gloria Mundi. Ova knjiga je bila predmet mnogih špekulacija, i čula sam da je neko zapravo objavio knjigu za koju tvrdi da je „prava stvar“. Očito je iz dokaza da to nije slučaj, i da je dotična knjiga prevara.
Sam naslov ove treće Fulcanellijeve knjige, Finis Gloria Mundi (Kraj Slave Svijeta), sigurno reflektira milenijalističku perspektivu o kojoj detaljno raspravljam u Tajnoj istoriji sveta. Kada smo prošli kroz neke bilješke i skice koje je posjedovao Eugene Canseliet kad je umro, došli smo do zaključka da je moja vlastita knjiga, Tajna istorija sveta, po svom sadržaju i strukturi veoma slična orginalnoj knjizi Finis Gloria Mundi, što je opet samo još jedna čudna koincidencija. Ono što je sigurno, naslovi poglavlja te knjige pokrivaju iste teme koje sam ja obradila u knjizi Tajna istorija, s tim što vjerujem da sam ja otišla malo dalje uzimajući u obzir sve podatke koji su se pojavili u godinama koje su uslijedile. Patrick je o mojoj knjizi napisao sledeće:
Ova knjiga od revolucionarnog značaja je ključno delo. […]
U svom izlaganju, Laura Knight-Jadczyk dotiče se dva snažna dela naučnika-alhemičara Fulcanellija: Misterija Katedrala i Alhemijska Boravišta. Svoje veliko znanje ona koristi za nastavak njegovog rada.
Prema tome, sledeći Fulcanellijeve korake (citirajući Huysmansa) kada negira stalne laži i propuste iz službene istorije tokom vremena, Laura Knight-Jadczyk, pozivajući se na brojne primere, otkriva manipulacije u službenoj istoriji drevnih civilizacija kojih je čovečanstvo žrtva. Ona nastoji da ponovo uspostavi istinu, a njeni odgovori su često prosvetljujući.
Prema Lauri Knight-Jadczik, misterije Svetog Grala i Kovčega Hrama odnose se na posebnu, veoma naprednu „tehnologiju“ – sa ciljem, na primer, teleportacije i promene u prostorno-vremenskim dimenzijama – tajna i sveta nauka od koje je samo nekoliko velikih „Inicijatora“ ostalo čuvarima. Isus Hrist bio je najsigurniji garant ove dragocene zaostavštine, i iako bi to moglo naljutiti Dan Brown-a (autora Da Vinčijevog Koda), genealoška loza „Sangreal“ („Sang Royal“ ili „Sveta Krv“) nije uopšte ono što on smatra da jeste!
Čitalac ovog važnog dela Laure Knight-Jadczyk shvatiće da postoje potpuno različiti zaključci te misterije. Njena erudicija ne može ne zadiviti čitaoca tokom napornog čitanja ove prilično zapanjujuće knjige.
Što se njenog nadahnuća tiče, šta možemo reći, i odakle bi ono moglo doći, ako ne od Svetlosti zvezda? [Predgovor Patricka Riviera iz Tajne Istorije Sveta]
Rivière misli da je Fulcanelli povukao ovu knjigu zato što nije imao dokaze za određene naučne elemente i da on, kao naučnik, nije želio da promoviše ideje za koje u to vrijeme nije bilo nikavih dokaza. Ja lično mislim da je Fulcanelli povukao tu knjigu jer je znao da bi to ipak bilo prerano da se ona onda objavi. Oni koji su primili Božji Dar, ‘Prezent’, sigurno su u stanju da “vide ono što je nevidljivo” uključujući i buduće vjerovatnoće.
Još jedna interesantna stvar se pojavila u ovoj našoj diskusiji o Fulcanelliju. U jednom momentu, pomenuli smo Canselietovu posjetu Sevilji, gdje je on sreo Fulcanellija kao jednu malu djevojčicu. Pitanje koje se tu pojavilo bilo je: kakvo je bilo značenje ovog događaja i da li mu je namjera bila da nam prenese određenu poruku? I ako jeste, onda kome? To je u svakom slučaju bila jedna od stvari koja je donjela meni cijelu jednu paletu informacija o samoj prirodi Velikog Posla. 1995. godine Kasiopejci su opisali neke od efekata “curenja 4-tog denziteta” na ljude 3-ćeg iz denziteta, na sljedeći način:
4-ti denzitet oslobađa čovjeka od iluzije “vremena” kao što ĆETE to da percipirate. Zamislite kako se vozite putem i odjednom vidite kako je sve obavijeno jednom aurom… kako ste u stanju vidjeti iza uglova, kako ulazite u male kolibe koje se onda pretvaraju u velike palače, kad ih gledate iznutra… Ulazite u neku zgradu u gradu Albuquerque a izlazite kroz njena zadnja vrata direktno u Las Vegas, odete na spavanje kao žensko a probudite se kao muško… Letite u avionu pola sata a onda sletite na isto mjesto 5 sedmica kasnije… Zamislite da ste krenuli autom u Novi Meksiko a onda “preskočite” preko njega te se nađete u San Diegu, ili… krenete u piljaru po povrće u Santa Feu a umjesto toga obrenete se u Moskvi.
Kad smo proanalizirali sve aspekte ovog slučaja, ispostavilo se da se mi se jedan takav incident dogodio kada su mi bile 2 godine, upravo za vrijeme kad sam ja, kako sam već opisala taj slučaj u mojoj autobiografiji, nestala a onda se ponovo pojavila na jedan veoma čudan način koji mi je i dan danas ostao neobjašnjiv. Zatim je tu, naravno, misteriozno „Hendaye poglavlje“, koje je uvršteno u drugo izdanje Misterija Katedrala, zajedno sa povlačenjem Finis Gloria Mundi.
Jedne večeri, dok smo razgovarali o Fulcanelliju oko kamina u Patrick-ovoj šarmantnoj seoskoj kući, alhemičarskoj laboratoriji, zagrevajući u rukama ćilibarski Armagnac, Patrick je spomenuo „Hendaye“. Moj mozak je iznenada prikupio pažnju. „Šta si rekao?“ Ponovio je reč, a ja sam odjednom razumela nešto prilično duboko. Vidite, reč „Hendaye“, koju izgovori rođeni Francuz, zvuči vrlo slično kao i „Onde“, što na francuskom znači „Talas“. Ja sam počela sa pisanjem Talas serije 1999. i radila sam na njoj do 2000. kada mi je data ponuda da je prevedem na francuski, i u to vreme sam naučila francusku reč „Onde“. Ali pre toga nikada nisam čula kako se izgovara.
I tako, sa ovom iznenadnom spoznajom, sastavljenom sa ostalim tragovima koji su nam se jedan po jedan otkrivali, počeli smo nagađati o stvarnom razlogu zašto je Fulcanelli napisao to delo koje, u suštini, ponavlja većinu informacija koje je ubacio u poslednjim poglavljima Alhemijskih Boravišta. Da li bi razlog mogao biti čisto „zeleni jezik“, da poveže Talas sa Onde preko Hendaye? Da li je to bio trag konkretno za nas, u tom trenutku prostora/vremena, kada se „pravi ljudi“ sa pravim ključevima okupe na mirnom francuskom selu sa pogledom na reku Garonne, „Rajnu Francuske“?
Neslućeno blago, zaista!
U svakom slučaju, naslov treće Fulcanellijeve knjige je uzet od imena jedne umjetničke slike koja se nalazi u španskom gradu Seville. Tada smo počeli da planiramo put u Španiju, kako bi posjetili to mjesto gdje se Canseliet sreo sa Fulcanellijem i da pogledamo tu sliku. Upravo tada mi je pala na pamet interesantna činjenica da ukoliko uzmemo u obzir pravila jezičkih promjena, riječ “Seville” bila je veoma slična riječi Sibila. Još jedan trad „zelenog jezika“ za nas? To nas vraća nazad do katedrale u Auchu i onih njenih sibila što vodi do još više otkrića – čak, zapravo, do pravog Da Vinčijevog koda.
Sibila (proročica, prim. prev.) je po prvi put pomenuta oko 500.g. pne od strane Heraklita: “Ta sibila sa frenetičnim ustima koja zbore stvari s kojima se nije šaliti, a koje istovremeno obuhvataju hiljade godina, uz pomoć njenog glasa i pomoći božje.”
Kasnije je postojalo mnogo Sibila; hrišćani su krajem srednjeg vijeka priznavali ukupno dvanaest njih. Najpoznatije sibile su bile eritrejska i kumska. Postoji određena nedoumica da li su one uvijek bile mlade i djevice, ili su mogle biti i stare babe. Legende nam govore da je Kumejska sibila bila poznata po tome da je živjela skoro hiljadu godina i da je na kraju od nje ostao samo njen glas koji je bio čuvan u jednom praznom ćupu. Pitamo se da li postoji veza između toga i slika Marije Magdalene i njenog „alabaster“ ćupa i eventualnih tragova zelenog jezika u tome. U svakom slučaju, Kumejska sibila postala je poznata po tome što ju je koristio Virgil u svom “Fourth Eclogue” kako bi predvidjela rođenje spasiteljevo (40. g p.n.e) i kao Enejov vodič u svijet podzemlja u Šestoj Knjizi Enejade. Ovo nas, zanimljivo, vraća nazad do Fulcanellija.
Canseliet je pisao u prvom predgovoru knjige Misterije Katedrala:
Ja znam, ne zbog toga što sam to sam otkrio, nego što me je u to uvjerio autor prije više od 10 godina, da je ključ glavne zagonetke dat prilično otvoreno u jednoj od figura, koje ilustruju sadašnji rad. A taj se ključ sastoji prilično jednostavno u jednoj boji koja se otkriva majstoru sve od onog prvog rada.
U svom uvodu u Drugo Izdanje, Canseliet nam kaže da je Basil Valentine bio Fulcanellijev inicijator – i tu naglašava razliku između pojmova “prvi inicijator” i “pravi inicijator”. On onda komentariše jedno pismo koje je Fulcanelli ostavio nakon svoje “smrti”, i koje je, kako kaže, primio Fulcanellijev učitelj od neke nepoznate osobe i koje je predstavljalo, prema Canselietu, “pisani dokaz trijumfa njegovog pravog inicijatora” što predočava jednu “moćnu i pravu sliku sublimnog nivoa na kome se odvija taj Veliki Posao”. To pismo sadrži određen broj bitnih referenci koje meni ukazuju na to da to nije bilo pismo Fulcanellijevom učitelju, nego Fulcanelliju samom, i ono možda ukazuje na njegove pokušaje da uspostavi komunikaciju sa Basilom Valentinom. Ovo su bilješke koje mi sugerišu tako nešto:
Ovaj put ti stvarno imaš Božji Dar; to je jedan veliki blagoslov i, po prvi puta, ja sada razumijem koliko je rijetka jedna takva usluga. […]
Kada mi je supruga saopštila ovu dobru vijest… ja sam samo šturo bio informisan o svemu tome… […]
Ti imaš jednu veoma izraženu darežljivost do tačke našeg povezivanja sa ovim visokim i okultnim znanjem, na koje ti imaš potpuno pravo i koje je potpuno osobno tvoje. […]
Moja žena, sa neobjašnjivom intuicijom…
Neko bi skoro mogao da kaže, da je onaj koji pozdravlja jutarnju zvijezdu potpuno izgubio sposobnost korištenja svog vida i rezonovanja, zato što se divi lažnoj svjetlosti i bačen je u ambis… Osim ako, kao u tvom slučaju, ne dođe do jednog snažnog sudbinskog udara koji će ga neočekivano odvući daleko od ruba provalije.
Za mene, ovaj „snažni udar sreće“ koji me je odvukao od ruba provalije bile su Kasiopejske Transmisije. Oni su to uradili više puta! Želela bih da istaknem da je „prepoznavanje“ napomene „Ti imaš jednu veoma izraženu darežljivost do tačke našeg povezivanja sa ovim visokim i okultnim znanjem, na koje ti imaš potpuno pravo i koje je potpuno osobno tvoje“, me je pogodilo na dubok način u vezi sa tim. Čitalac bi možda želeo da pročita Arkove komentare na „Reductio ad Absurdum“ da bi razumeo na šta se ta fraza odnosi, a da ne spominjemo Seriju o Avanturama koja opisuje period u kome sam bila opasno blizu da budem zatvorena u jamu.
Canseliet nastavlja na tu temu u svom predgovoru drugog izdanja Misterija Katedrala, komentarišući tu “zvijezdu” i postavljajući pitanje:
Zar ova fraza nije u kontradikciji s onim što sam rekao prije 20 godina…da ta zvijezda podrazumijeva jedno veliko znamenje Posla; da ona utiskuje svoj žig na tu filozofsku stvar; da onda poučava alhemičara da on nije pronašao svjetlost luda nego svjetlost mudraca; da je to kruna Mudrosti; i da se ona naziva jutarnja zvijezda? […]
Možda se moglo primjetiti da sam ukratko naglasio da se ovoj hermetičkoj zvijezdi prije svega možemo diviti u ogledalu umjetnosti ili u živi, prije nego što se ona otkrije na hemijskom nebu…
Ta naša zvijezda je jedna, a istovremeno, ona je i dvostruka. Saznajte kako da razlikujete njen istinski utisak od njene slike a onda ćete vidjeti kako ona sija sa jednim mnogo većim intenzitetom u dnevnoj svjetlosti nego u noćnoj tami.
Ova tvrdnja potvrđuje i upotpunjava ono što je ništa manje kategorično i trezveno rekao Basil Valentine (Douze Clefs):
‘Bogovi su poklonili čovjeku dvije zvijezde, kako bi ga one odvele do velike Mudrosti; posmatrajte ih. Oh čovječe! I slijedite neprestano njihovu svjetlost, zato što je to Mudrost.’[…]
Postoje, onda, dvije zvijezde koje su, iako se to može učiniti nevjerovatnim, u stvarnosti samo jedna zvijezda. Zvijezda koja obasjava svojom svjetlošću mističnu Djevicu – koja je u jedno te isto vrijeme naša majka (mère) i hermetičko more (mer) – proglašava začeće, i ona je samo odraz one druge, koja prethodi čarobnom dolasku Sina. Jer iako je je ta nebeska Djevica takođe poznata kao stella matutina, jutarnja zvijezda; iako je na njoj moguće vidjeti sav onaj sjaj božanskog znamenja; iako prepoznavanje ovog izvora blagoslova unosi radost u srce umjetnika; to nije ništa drugo do jedan lik koji se odražava iz ogledala Mudrosti.
Canseliet nastavlja da daje naznake tragaocu kako bi ovaj shvatio o čemu on ovdje priča, nastavljajući sa jednom pričom koja je napravljena tako da zavara sve one koji su materijalno orjentisani. Ukratko rečeno, on ovdje kao da namjerno želi da izazove smušenost kod nekih. Canseliet onda kaže:
Čitaoca možda iznenađuje to što sam proveo toliko mnogo vremena samo na jednoj tački ove Doktrine… Međutim, moralo bi biti očigledno koliko mi je bilo logično da kažem nešto više na tu temu koja nas, po meni, vodi pravu u Fulcanellijev tekst. Stvarno, od samog početka, moj Učitelj se bavi primarnom ulogom te zvijezde, te mineralne Teofanije, koja sa sigurnošću otkriva jedno opipljivo rješenje te velike tajne koja je skrivena u religijskim građevinama…
Napomena: „mineralna Teofanija“ je pogodila još jednu iskru kod Kasiopejskih Transmisija kada sam postavila nekoliko kratkih pitanja o snu koji sam imala. Ali prvo, dozvolite mi da izvučem opis sna is mog dnevnika:
U snu mi se pojavio „visoki sveštenik“ noseći suknju poput kritskih slika boginje sa mnogobrojnim suknjama… samo što je ovo bio muškarac. Pokazao mi je kako se različiti slojevi mogu „rotirati“ tako da su se određeni „simboli“ poravnali koji su potom davali poruku. Simboli su bili zodijačni, a imena zvezda bila su od velikog značaja. Trik je bio da ih pravilno poravnate.
Isti san se potom pretvorio u nešto drugo. Držala sam vazu koja se činila kao oniks ili nešto slično. Ostali su je bacili na hrpu smeća, a ja sam je pokupila i pregledavala sam mnogo tragova ogrebotina. Videla sam da je na celom površinom ugravirana, ali da su svi žlebovi ispunjeni i premazani prljavštinom. Počeo sam je čistiti štapićima za uši i vodom, pažljivo ulazeći u sve male pukotine i prateći sve linije. Dok sam to radila i prljavština je nestajala, bila sam iznenađena lepotom ove stvari. Ne samo da je lukavo obrađivala neku veliku mitsku scenu, već je bila ukrašena neverovatnim furnirima od raznobojnog kamenja… i, bila je takođe prozračna tako da se „crnilo“ ispostavilo kao duboka, prozirna ljubičasta boja, kao da je unutra bilo svetlo.
Opet se promenio san: Ark i ja smo šetali i činilo se da je to neka vrsta „parka“ ili rekreacionog prostora neke vrste sa planinama i liticama i tako dalje. Hodali smo razgledavajući kamene formacije i grmlje – bila je veoma suva i bila joj je potrebna voda – i on je hodao stazom i odlučila sam da se sakrijem u grm i vidim koliko će mu trebati vremena da primeti da nedostajem… samo se igrajući… ali iznenada sam se našla na putu ISPRED njega… i on je upitao “kako si to uradila?” Pa, rekla sam… pa, uronila sam u ovaj grm i u steni je bila pukotina i počela sam uguravati u nju i nešto se dogodilo i evo me!
Insistirao je da se vratim i pokažem mu. Vratili smo se i tamo je bio mali ulaz u pećinu… koji liči na slomljeni raskop na grobnici na slici Arkadijskog ovčara. Rekao je da je to nemoguće… premali je… Rekla sam mu “probaj”.
Dakle, on se sagnuo i ušao u pećinu… u međuvremenu, odlučila sam da ostanem zauzeta čišćenjem svih pukotina u stenama oko ulaza u pećinu… bilo je mlake vode i koristila sam nekakvu krpu… i kako sam to učinila, voda je neprestano povećavala svoj tok sve dok nije bila prava fontana! U ovom trenutku Ark je sišao iz pećine, držeći se za oči, plačući i smejući se, istovremeno govoreći: „Verujem! Verujem! Video sam to svojim očima! “ I takve stvari.
Dakle, počeli smo da napuštamo park i dok smo išli prema ulazu, pogledala sam lice litice i u steni je bio OGROMNI mozaik… sa desne strane bilo je sedam morskih pasa… onaj na dnu je bio bled i postajali su sve tamniji dok su se dizali ka gore… složeni jedni na druge, potpuno iste slike… a sa leve strane je bio ogroman kit koji je prikazan u činu “mlaćenja okolo” sa otvorenim ustima, sa pogledom na morske pse i pripremanjem (implikacijom zaleđenog stava) da ih sve proždre u jednom zalogaju. Rekla sam sebi da se moram setiti tog sna i probudila sam se.
19.07.1997.
P: Sanjala sam jedan san jedne noći. Kako smo Ark i ja napuštali park u mom snu, pogledala sam gore i vidjela jedan mozaik na planinskoj padini. Bilo je 7 ajkula, jedna iznad druge, ona na dnu je bila blijeda skoro do nevidljivosti, a najviša je bila jako tamna i intenzivne boje. Tu je bio i OGROMNI kit sa gornje lijeve strane, bio je u pozi kao da se praćaka okolo, i da je pogledom uhvatio ajkule, usta su mu bila otvorena i progutao bi ih u jednom zalogaju. Koje je značenje ovih ajkula i kita?
O: Logika.
P: Kažete mi da je značenje logično ili da koristim logiku?
O: Logika ti kaže: istraži!
P: Drugi dio sna je bio da sam nestala i ponovno se pojavila iz pukotine u stijeni. Čistila sam … [Ark] je krenuo istražiti [pukotinu koja je bila samo prorez i nemoguće je bilo ući ili izaći iz nje] … [dok ga nije bilo, nastavila sam čistiti sve male pukotine u stijenama na zemlji] i vratio se i plakao, a sva ova voda je odatle tekla poput izvora koja je, čini se, nastala kao rezultat mojih napora čišćenja… Koji je značaj ovog?
O: Tragovi minerala su u interakciji sa duboko skrivenim tajnama.
P: Jedne noći ste na moje pitanje o nečemu što sam otkrila, rekli kako sam ja jedna noga od stola. Koliko nogu ima taj stol?
O: Potraži odgovor. Kada bude pronađen u literaturi, duboko značenje će zatvoriti taj odjeljak.
Nadam se da ovo doprinosi čitaočevom razumevanju Canseliet-ove napomene: „te mineralne Teofanije, koja sa sigurnošću otkriva jedno opipljivo rješenje te velike tajne koja je skrivena u religijskim građevinama…“
19.04.2000.
P: Diodorus Siculus, pišući u 1. stoljeću, p.n.e., navodi da su “Hiperborejci slali u Scythiju određene darove koji su bili upakirani u slamu od žita, a tamo su bili preuzimani od strane susjednih naroda, te su na kraju završavali na Jadranu. Od tamo, išli su prema jugu i prvi Grci koji su ih primali bili su Dodonejci. Nastavljajući dalje prema jugu, stigli su do Malijskog zaljeva, prelazili su do Eubeje, te bili prenešeni iz grada u grad, sve do Karista. Onda su ih Karistejci, preskačući Andros, prenosili do Tenosa, a ovi do Delosa. Tako su te stvari, kako kažu, stizale do Delosa u današnja vremena.”
Znači, još od davnih vremena postojala je jedna hiperborejska praksa koja šalje svete darove na ostrvo Delos. Otok Delos je, navodno, bio mjesto gdje se rodio Phoebus Apollo, čija majka je bila Leto. On se, navodno, rodio na planini Mt. Cynthus. To je vrlo interesantna stvar. To je u suprotnosti sa ukorijenjenim gledištem da se tok kulture odvijao od Mediterana prema Sjeveru i da je civilizacija započela na Bliskom Istoku. Ovo implicira da se tok kulture odvijao sa sjevera prema jugu. Što su ti stari Hiperborejci slali na otok Delos?
O: Listove koji su imali na sebi kriptirane kodove.
P: Kakva je bila veza između Hiperborejaca, uključujući britanske Kelte i ljudi sa Delosa?
O: Sjeverni narodi su bili odgovorni za civiliziranje mediteranskih ljudi uz pomoć kodiranih tajni koje su bile sadržane unutar superiornijeg vanzemaljsko-baziranog genetskog rasporeda. Ta vrsta prakse o kojoj pričaš bila je jedan od multi-trans-generacijskih običaja.
P: Da li je slučaj da su neki od njih komunicirali sa višim denzitetima preko Stonehenga i da su informacije koje su dobili…
O: Stonehenge je bio u rezonanciji sa zvučnim potočićem, podučavajući inače nedostupne mudrosti koje su unešene psihički, putem primopredajnog sustava krunske čakre.
Ovo nas vraća na zanimljiv način do mog dubokog razumevanja prethodno pomenutog komentara iznetog u pismu koje je ostavio Fulcanelli: “Ti imaš jednu veoma izraženu darežljivost do tačke našeg povezivanja sa ovim visokim i okultnim znanjem, na koje ti imaš potpuno pravo i koje je potpuno osobno tvoje.” Ako je čitalac pogledao „Reductio ad Absurdum“ i povezane linkove, onda ova diskusija neće samo popuniti nekoliko praznih mesta, već će otkriti strašnu borbu koju mora da izdrži onaj ko traži istinu. “Frank” je pseudonim za pojedinca koji je započeo sa mnom eksperiment koji je doveo do Kasiopejskih Transmisija. Bio je prisutan na gotovo svakoj sesiji (ali ne na svim, i sigurno je da se eksperiment nastavio sa još većom jasnoćom i dubljim otkrićima u poslednjih pet godina), a iskustva koja smo imali sa njim i naredni događaji samo su nam razjasnili Fulcanellijevu taktiku.
P: Kao što znate, večeras smo postali svjesni Frankovog neobičnog prelaza na tamnu stranu. Da li je to ispravan način shvaćanja toga?
O: Dovoljno blizu.
P: Otprilike prije nekoliko godina, postojalo je nekoliko napomena napravljenih u dva ili tri slučaja što se tiče Frankove borbe sa Tamnim Silama i u vezi sa tim da li će biti ili neće biti u mogućnosti da se odupre njihovoj dominaciji. Da li je bilo oduvijek poznato da će propasti?
O: On nije propao.
P: Kako to mislite?
O: Sa gledišta OPS sila, on je uspjeh.
P: Zašto se dogodilo da smo mi bili u mogućnosti kanalizirati OPD materijal kada je Frank bio na granici što se tiče ovog osnovnog izbora između OPS i OPD?
O: On je bio programiran za specifične namjere “preuzimanja” tajni koje su kodirane u tebe, prije tvog rođenja u sadašnje tijelo. On nije uspio jer si ti bila nekorumpirana. On je sada zadužen za misiju, zajedno sa Vincentom Bridgesom, za uništenje tvoje sposobnosti provođenja svoje misije.
P: Pa to znači da postoji velika mogućnost da je materijal koji je došao kroz Franka bio najvjerojatnije korumpiran. Da li ste vi zbog toga dali 72% čistoće materijala što se tiče tih sesija?
O: Da.
P: Znači, govorite da je Frankovo prisustvo stvorilo 30% korupcije?
O: Da.
P: Na koji se način desila korupcija? Možemo li mi to identificirati?
O: Predviđanja i taktike terora.
Zasigurno tek NAKON izlaska Franka, i nakon razotkrivanja Vincenta Bridgesa kao “ezoterijskog pozera”, da potcenimo stvar, je Rad prešao na sadašnji nivo intenzivnog rada i prikupljanja podrške iz celog sveta.