Na početku ove serije članaka je jedna slika koja predstavlja Isusovu Sahranu. Ona se nalazi u kapeli br. 17 katedrale u Auchu, koja se prije zvala “kraljevska kapela” a takođe je poznata i pod imenom kapela Trojstva. Na tom mjestu je položen i kamen temeljac ove katedrale, 4. jula 1489. godine. (To je takođe slučajno bio i datum kada me je Ark prvi put kontaktirao iz Firence gde je Leonardo da Vinči proveo veliki deo svog života.). Druga čudna koincidencija na koju sam naišla nalazi se u jednoj kripti tačno ispod kapele br. 17. Kada sam je prvi put posjetila, stajala sam neko vrijeme i mirno posmatrala cijeli taj prostor gledajući da li će mi nešto zapasti za oko, na kraju sam pogledala ispod svojih nogu. Tu je bio grob jednog nadbiskupa, i datumi njegovog postavljanja i smrti – na vrhovima oba moja stopala, stajali su datum mog rođenja i datum rođenja mog muža (Arka). Katedrala je takođe bila posvećena mom rođendanu: 12. februar.
Diskutovali smo ove čudne koincidencije sa matematičarom Robertom Coquereaux-om (Pogledajte The Cave Beneath the Sea) i on je priznao da taj naš, manje više, “slučajan” izbor ove regije za naš novi dom, sa katedralom koja je posvećena na moj rodenđan, sa kamenom temeljcom koji je postavljen na isti dan i mjesec kad mi se Ark prvi put javio, i na kraju, nadgrobnim kamenom u kripti iznad kamena temeljca sa oba naša datuma rođenja, predstavlja “malo više” od obične koincidencije. Međutim, kao istinski naučnik on nam je preporučio da ispitamo stvar malo dublje prije nego što donesemo bilo kakve zaključke.
Sada ćemo se vratiti na Hristovu sahranu, koja je predstavljena u kapeli iznad groba čovjeka po imenu Pierre-Henri Gerault de Langalerie. Nalazimo odličan opis tog dela u spisima Raymond Montané-a:
Na toj sahrani je skupljeno zajedno osam tradicionalnih likova na veoma neobičan način. Isus je položen na jedan čaršaf a iza njega su postavljeni, Marija Isusova majka, dvije druge žene, Sveti Jovan Apostol, a Marija Magdalena se vidi kako stoji pokraj Isusovih nogu sa svojim ćupom od alabastera. Josip iz Arimateje i Nikodem drže čaršaf za njegove krajeve.
Svaki od ovih likova je prepoznatljiv po svom stavu, detaljima sa odjeće, pozicijom u odnosu na Isusa, ili po predmetu kojeg drži u svojoj ruci. Žena koja stoji do Isusove majke je prikazana na veoma poseban način: ona, u stvari, zauzima središnje, počasno mjesto a u rukama drži krunu od trnja – ili, možda, – “zvijezdu”? Ona nosi pokrov na svojoj glavi koji je karakterističan za jednu udatu ženu, a njeno počasno mjesto je predstavlja kao Isusovu ženu. Međutim, ona nije Marija Magdalena, koja kako se jasno vidi stoji kraj Isusovih nogu. Marija Magdalena je predstavljena na takav način da se ona ne može zamijeniti ni sa kim drugim; sa svojom dugom kosom i kako drži ćup od alabastera. Njen pokrov na glavi je onaj karakterističan za neudate djevojke. U stvari, ako pogledate Mariju Magdalenu izbliza, ona više liči na kćerku porodice koja se skupila oko tijela:
Otac Raymond Montané nam kaže:
Baldahin, koji je veoma nakićen, ukrašen je jednim istinskim Trojstvom. Tu je Hrist prikazan na Krstu, od strane samog Boga Oca. Sveti Duh, je uz pomoć simbola goluba, postavljen između Oca i Sina. Ova teofanija ima jednu istinsku vezu sa Hristovim Pokopom, a još više sa teološkom bazom Hristovog stradanja, ali ne i sa pričama za koje se stvarno tvrdi da pripadaju Jevanđeljima.
On usput pominje da je ovaj spomenik bio inspirisan od strane Margarete od Austrije. Margaretin muž, Philibert de Savoie je bio rođak jednog od biskupa koji su bili uključeni u organizaciju posla izgradnje ove katedrale, Francois-a de Savoie, i to je bila familija koja je posjedovala Turinsku maramu.
Takođe, u istoriji mjesta Auch je zabilježeno da je Marguerite od Navarre, druga rođaka Margarete od Austrije, bila usko povezana sa katedralom u Auchu. Mi ćemo se kasnije malo više osvrnuti na ljude koji su bili asocirani sa Katedralom Svete Marije u Auchu u jednoj drugoj knjizi koja će biti posvećena svim misterijama oko nje, ali ovom prilikom ću dati čitaocima još par naznaka.
Marguerite od Navarre vodi nas direktno do Fulcanellija.
U ranim 1520-tim godinama, Marguerite je bila uključena u pokret za reformu crkve, sastajući se i održavajući veze sa vodećim reformatorima iz tog perioda. U 1527.g. ona se svojom vlastitom voljom (što je bila rijetkost u ta vremena) udala za Henrija d’Albreta, kralja Navarre (mada je većina njegovog kraljevstva tada bila u španskim rukama). Henri d’Albret je bio sin Catherine de Foix, koja je bila izdanak jedne poznate Katarske porodice.
Negdje oko 1531. godine, Marguerite od Navarre je dozvolila da se objavi njena poema Miroir de l’ame pecheresse (Ogledalo griješne duše). Ona je dala jednu kopiju poeme jednoj od svojih dvorskih dama po imenu Anne Boleyn, koja je kasnije bila prevedena na engleski od strane 12-togodišnje Anine kćerke, Elizabeth koja je kasnije postala najveći monarh kojeg je Engleska ikada imala. Nekim slučajem, Anne Boleyn je prethodno bila dvorska dama kod Margarete od Austrije, tako da su ove dvije dame nesumnjivo komunicirale jedna s drugom i djelile dvorsku damu. Takođe se postavlja pitanje da li je oko Anne Bolein postojala velika misterija?
Fascinantan članak pod nazivom Holbein Code nedavno je objavljen u Fortean Timesu (FT 202), a napisao ga je David Hambling, ugledni novinar. On sugeriše da je ova posebna slika Holbeina trebalo da pruži određenu poruku. On piše:
Ne postoje savremeni zapisi o slici, a dve osobe koje su pozirale nisu identifikovane vekovima. 1890. godine, sir Sidnei Colvin sugerisao je da je muškarac na levoj strani Jean de Dinteville, francuski ambasador na dvoru Henrija VIII, zbog prisustva Polisi-a, Dinteville-ovog zamaka, na zemaljskoj kugli koja se vidi na slici. Mari Hervei je 1900. godine uradila neke istorijske detektivske radove, obilazeći Polisi i prolazeći kroz dokumente iz XVII veka, uključujući popis imovine 1653. godine. Ona je potvrdila da je slika prvobitno visila onde i identifikovala je drugog pozera kao George de Selve, biskupa od Lavoura i u neko vreme francuskog ambasadora u Svetom rimskom carstvu.
Slika, zatim, prikazuje francuske ambasadore na misiji u Londonu u ključnom trenutku u istoriji. Henri VIII spremao se da odbaci Pash Katarinu Aragonsku i proglasi Anne Bolein svojom novom kraljicom. Anne je provela svoje formativne godine na francuskom dvoru…
Pokretačka snaga renesanse bio je novi koncept humanizma, „duha intelektualne slobode kojom je čovek potvrdio svoju nezavisnost od autoriteta Crkve“. Crkva je u srednjovekovnom stavu mogla da se izjasni o svemu, od prirode Boga do kretanja zvezda i oblika Zemlje. Humanizam je doveo u pitanje postojeći poredak.
Došli su novi izvori informacija izvan hrišćanskog sveta: paganski grčki filozofi… Humanisti su pokušali da sve to integrišu u jedinstvenu celinu. Uzburkao se novi duh ispitivanja. Kopernik je upravo objavio svoju teoriju da Zemlja nije centar Univerzuma, a Martin Luther [je prikovao svojih 95 teza na vrata crkve…]
Crkva se odupirala, ponekad i nasilno. Luterove predložene reforme smatrane su heretičkim; takva je bila i Kopernikova teorija. I svako ko eksperimentiše sa alhemijom, astrologijom, kabalizmom ili romanskim religioznim pogledima naučio je da ćuti ili da se suoči sa lomačom.
Znamo da je Anne Bolein podržavala evangeličku stvar. Spisi pesnika Nicholasa Bourbona, koji je pobegao u Englesku pod njenom zaštitom, daju nam indiskretan pogled na grupu koja je okružuje. Bili su tu Thomas Cromvell i Thomas Cranmer, kao i evangelički biskup Hugh Latimer, Nicholas Kratzer, Villiam Butts – i slikar Hans Holbein. […]
Pripadnici ovog male, usko povezane grupe koji su konstruirali uspon Anne Bolein imali su dvije zajedničke stvari: to su bili samostalni muškarci, a ne aristokrati, i držali su se stavova koji su mogli biti opasni. Stoga su bile njihove akcije za postavljanje Engleske na novi put i zaštitu onih koji su u tom procesu ugroženi od strane uspostavljene crkve, i time pokretajući Reformaciju.
Dinteville je bio saveznik Anne Bolein. Bio je zaštitnik humanista Jackuesa Lefevre-a, a Mari Hervei napominje da se takođe pričalo da je entuzijasta za „tajne nauke“ alhemije i astrologije. Holbeinova slika može ukazivati na religiozne simpatije…
Najcrnjiju studiju slike uradio je profesor John North, emeritus profesor istorije filozofije i egzaktnih nauka na Univerzitetu Groningen u Holandiji. Njegova knjiga, Tajna ambasadora, sadrži mnoštvo detalja… [David Hambling]
Kao što se događa, instrumenti prikazani na slici pokazuju tačno vreme i datum: 16:00 11. aprila 1533. Ovaj datum je bio Veliki petak, dan i sat navodne smrti Isusa, AKO je on zaista bio razapet 1500 godina ranije.
North se nije dao teoretizovanju bez čvrste baze dokaza. Kao i drugi, on smatra mogućim uticaj velikog renesansnog maga Kornelija Agripa iz Nettesheima, lika na francuskom dvoru koji je možda bio poznanik Dintevilla, Holbeina ili Kratzera, ali on nalazi da čista količina i složenost simbolizma koji koristi Agrippa onemogućava da se utvrdi tačnost prepisaka. […]
Ambasadori nije samo portret dva francuska dostojanstvenika, već je zamišljen kao instrument kojim će se – doslovno – izmeniti istorija. [David Hambling]
Ovde ću vam dati „drugu stranu priče“ koja može sugerisati potpuno drugačije objašnjenje za „ Holbein Code“, i kako se on vrlo dobro može povezati sa takozvanim „Da Vinčijevim Kodom“. Ono što se čini kao istina je da je postojao očajnički pokušaj prenošenja znanja, širenja Gnoze, ali je on propao kada je dželat došao da ukloni glavu Anne Bolein jer ona nije mogla roditi muškog naslednika za Henrija.
Ali možda on ipak nije propao? Možda samo nije bilo pravo vreme?
Da se vratimo sada nazad do Marguerite od Navarre, ljubavnice i učiteljice Anne Bolein, sorbonski teolozi su okarakterisali njenu poemu Ogledalo kao jeres. Jedan monah je tada rekao da bi Marguerite trebalo zašiti u džak i baciti u rijeku Senu, a studenti sa Koledža od Navarre napravili su jednu satiru u kojoj su predstavili Marguerite kao “furiju iz pakla”. Međutim, njen brat, Francis I, kralj Francuske, natjerao je ove da povuku svoje optužbe i da joj se javno izvinu sa Sorbone.
Marguerite je bila jedna od najuticajnijih žena u Francuskoj. Njen salon je postao poznat kao “Novi Parnassus”. Pisac, Pierre Brantôme, rekao je o njoj sljedeće: “Ona je bila jedna velika princeza. Međutim, ona je pored svega toga bila veoma ljubazna, pažljiva, gorda, milosrdna, davala je mnogima milostinju i prema svima se prijateljski ponašala.”
Holandski humanista, Erasmus, je pisao o njoj: “Već veoma dugo vremena divim se svim onim čime vas je Bog obdario; vašoj smotrenosti, koja je vrijedna jednog filozofa, neporočnosti; umjerenosti; pobožnosti; nevjerovatnoj snazi vaše duše, i vašem veličanstvenom preziru svih uzaludnosti ovoga svijeta. Ko bi mogao da se ustegne poštovanja, ovakvih osobina kod jedne kraljeve sestre, koje su rijetke čak i među sveštenicima i monasima?”
Kao širokogrud zaštitnik umjetnosti, Marguerite je bila prijatelj i pokrovitelj mnogih umjetnika i pisaca, među kojima je bio i François Rabelais.
Fulcanelli nam nekoliko puta pominje Francoisa Rabelaisa. Njegova serija Gargantua-Pantagruel, Le Tiers Livre des faicts et dicts héroïques du bon Pantagruel (1546.), bila je posvećena Marguerite od Navarre.
Još jedan od Margaritinih saradnika i korespodenata bio je i Jules Cesar Scaliger koji je takođe bio blizak prijatelj Nostradamusa. Nostradamus, je bio rođen u mjestu Alet-le-Bains, koje pripada Foix regionu. Nostradamus je takođe išao u školu zajedno sa Rabelais-om.
Negdje u 1525.g. Nostradamus se nastanio u Agenu, mjestu koje se nalazi nedaleko od Toulouse-a i Aucha. On se 1534.g. oženio jednom ženom za koju se tvrdilo da je pripadala jednoj “Visokoj Klasi”, i koja mu je rodila dvoje djece. Ta žena nije nikada bila identifikovana, međutim, uzmajući u obzir njegovu veoma moguću asocijaciju sa Margaritom od Navare, veoma je moguće da je tu bila neka veza. Za njegovu ženu i djecu je rečeno da su umrli od kuge u 1538.g., a u to doba on se razišao sa Scaligerom i bio je optužen od strane inkvizicije za jeretizam zbog neke svoje izjave od prije nekoliko godina.
Nostradamusovi biografi kažu da je on napustio Agen i da se “potucao se po Južnoj Francuskoj”. Tek u 1546.g., dve godine pre posvećenja katedrale Auch, Nostradamus se nastanio u selu Salon de Craux, koje se i dan danas ponosi time. Kad sve skupa zbrojimo u ovoj misteriji, nalazimo da je Nostradamus živjeo u Agenu 13 godina, a nakon toga je usljedilo 8 godina da niko nije znao gdje je bio i šta je radio. Veoma je moguće da se on sklonio kod Margarite od Navare koja je bila zaštitnik i pokrovitelj ljudi kao što je bio Nostradamus. Možemo se zapitati da li je Nostradamus mogao imati nekog uticaja na onu istoriju koja je prikazana u katedrali u Auchu?
Scaliger je, moramo napomenuti, bio “autor” zvanično prihvaćene istorijske hronologije koja se ovih dana sve više i više dovodi u pitanje. Veoma je moguće da je njihov razlaz bio posljedica nesuglasica u vezi toga kako je trebala da bude predstavljena i podučavana naša istorija.
U 1550.g., godinu dana nakon Margaritine smrti, u Engleskoj je objavljena jedna poema zahvalnosti, pod imenom: Annae, Margaritae, Ianae, sororum virginum heroidum Anglarum, in mortem Diuae Margaritae Valesiae, Nauarrorum Reginae, Hecatodistichon, (da, veoma dug naslov!). Ovu poemu je napisala nećakinja Jane Seymour (1505.-37.), treća žena kralja Henry-ja VIII. Po ovome možemo vidjeti da su sve ove dame bile u jednom međusobnom kontaktu, te je veoma vjerovatno da su one međusobno djelile tajne.
Tako, u ličnosti Margarite od Navare, možemo vidjeti jednu individuu koja je imala centralnu ulogu u misteriji katedrale u Auchu. S obzirom na to s kim se ona družila, možemo pretpostaviti da je bila veoma upućena u ezotericizam, kao i mnoge tajne koje potiču još od vremena pogroma Katara, pa i ranije. Fulcanelli nas upućuje na Rabelaisa, a Rabelais nas vodi do Margarite, tako da stižemo do katedrale u Auchu, gdje se nalazi misterija koja čeka na pažljivog tragaoca.
Sljedeća fotografija predstavlja uvećanu središnju scenu sa Hristovog Pokopa, za koju se tvrdi da je bila inspirisana od strane Margarete od Austrije. Ovdje vidimo kako su ove četiri žene prikazane između ukupno osam likova. Obratite pažnju na ono što ove žene imaju na svojim glavama. Pokrov na glavi koji nosi žena koja se nalazi na mjestu rezervisanom za suprugu umrlog je upečatljivo drugačiji od pokrova kojeg ima na svojoj glavi Marija, Isusova majka, a takođe i od onog kojeg na sebi ima žena koja se nalaze sa desne strane od “supruge”.
Na slici ispod vidimo ženu koja je postavljena na počasno mjesto na kojem bi normalno trebala da stoji žena umrlog, i koja u svojoj ruci drži krunu od trnja. Na slici do ove, možemo vidjeti sibilu predstavljenu na jednom od prozora Arnauda de Molesa koja drži u ruci palminu granu Nade/plodnosti. Pogledajte pažljivo znamenje u obliku spirale koje one imaju na svojim grudima. Pogledajte takođe onaj turban na glavi ove žene koji je identičan sa turbanom kojeg ima Sibila.
Sada ćemo pogledati drvoreze iz hora katedrale u Auchu, koji predstavljaju Poklone Mudraca novoređenom Hristu. Obratite posebnu pažnju na kape ova “Tri Kralja.” Onaj sa desne strane još uvijek drži svoju na glavi, onaj koji kleči, stavio je svoju na pod, a onaj koji se nalazi u centru podigao je svoju kapu i kao da njome pokriva pehar kojeg drži u svojoj drugoj ruci. Opet vidimo sličnost u vezi njihovih kapa: turbani koji se danas asociraju sa Arapima. Pitamo se u kakvoj vezi se nalazi Isusova “žena” sa ovim “Mudracima”?
Postoje još dvije slike u drvorezu koje želim da pokažem čitaocu zato što su one tipične za ezoteriku koja je predstavljena u ovoj veličanstvenoj katedrali. Obe one predstavljaju sličnu temu koju možemo lako razabrati uz pomoć predstavljene simbolike, ali koja zahteva određeno tumačenje kako bi se simbol razumeo.
Šta nam to ove figure pokušavaju da kažu? Na obe slike vidimo da se nešto radi s glavom centralne figure. Na gornjoj slici, izgleda kao da ove osobe pokušavaju na silu da odstrane nešto iz glave čovjeka koji sjedi. Na drugoj slici vidimo kako su ovu individuu postavili da kleči na podu a njenu glavu su stavili na nakovanj dok su one tri figure predstavljene kako da tuku čekicima po glavi onoga koji kleči!
Da li je ovdje predstavljena procedura jednog strašnog srednjevjekovnog mučenja?
Ne, ovdje je predstavljena INICIJACIJA. Čak je i na jednom od prozora Arnauda de Molesa, Isus predstavljen kao centralna figura gornje slike: kako nešto rade s njegovom glavom. Figura predstavljena na gornjoj slici mogla bi, zapravo, da bude Isus zato što tu vidimo jedan pokrov na njegovoj glavi sličan onoj “kruni od trnja”.