Zamolio bih čitaoca da zamisli veliku dvoranu u staroj gotičkoj zgradi univerziteta. U toku naših studija puno puta smo tamo slušali predavanja vrsnih filozofa i naučnika. Ovoga puta tamo su nas uputili pod prinudom, godinu dana prije diplomskog da bi smo slušali predavanja indoktrinacije koja su odnedavno uvedena. Za katedrom se pojavio netko koga nitko nikada prije nije vidio, informirajući nas da će on od sada biti profesor.
Bio je prilično elokventan ali u njegovom govoru nije bilo ničeg naučničkog. Nije postojala nikakva razlika između naučnih i običnih koncepta a granične ideje i zamisli tretirao je kao mudrosti u koje ne treba sumnjati. Svakog tjedna, po devedeset minuta obasipao nas je naivnom i tendencioznom paralogikom i patološkim viđenjem realnosti. Prema nama se odnosio sa prezirom i slabo prikrivenom mržnjom. Budući da je svaki pokušaj ismijavanja mogao imati vrlo ozbiljne posljedice, morali smo ga slušati s pažnjom i ozbiljnošću.
Uskoro su se pojavile glasine o podrijetlu ove osobe. Došao je iz krakovskog predgrađa, završio je srednju školu, međutim, nitko nije znao da li je maturirao ili ne. U svakom slučaju, ovo je bio prvi put da je on kročio kroz univerzitetsku kapiju, i to ni manje ni više, nego kao profesor.
Između sebe smo se došaptavali – “Ne možeš nikoga ubijediti ni u što, na ovakav način.” “Ovo je u stvari propaganda protiv njih samih!“ Međutim, nakon dugotrajne psihičke torture, dugo je vremena trebalo da bilo tko smogne snage i da progovori.
Počeli smo sami sebe analizirati, pošto je bilo sasvim očevidno da je nešto čudno preuzelo kontrolu nad našim umom i da smo počeli gubiti bitne vrijednosti. Svijet psihološke realnosti i moralnih vrijednosti izgledao je dalek i obavijen hladnom maglom. Naša osjećanja ljudskosti i solidarnosti izgubila su svoje značenje a isto se dogodilo sa našim patriotizmom i prethodno usvojenim kriterijumima. I onda bi se međusobno pitali – “Je li se i tebi događa isto?” Svako od nas je na vlastiti način doživio ovu brigu za svoju osobnost i budućnost. Neki su na ova pitanja odgovorili tišinom. Ispostavilo se da će dubina ovih iskustava biti različita za svakog od nas.
I tako smo se pitali, kako se zaštititi od posljedica ovakve “indoktrinacije“. Teresa D. je bila prva koja je nešto predložila: “Ajmo provesti vikend u planini!“ I upalilo je. Ugodno društvo, malo šale, umor, dobar san i naše ljudske ličnosti su se vrtatile ali ipak sa određenom zadrškom. Ispostavilo se da vrijeme također stvara određenu vrstu psihološkog imuniteta, međutim ne kod svakog. Analiziranje psihopatskih karakteristika “profesorove“ ličnosti ispostavilo se kao jako dobar način za zaštitu naše osobne mentalne higijene.
Mislim da nije teško zamisliti našu zabrinutost, razočarenje i iznenađenje, kada su neki od naših kolega koje smo znali tako dobro, odjednom počeli mijenjati svoje poglede na svijet a njihovi načini razmišljanja počeli nas podsjećati na “profesorovo“ blebetanje. Njihova dotad prijateljska osjećanja postala su primjetno hladnija, iako nisu postala sasvim neprijateljska. Dobronamjerni i kritički argumenti nisu do njih dopirali. Odavali su dojam kao da su inicirani u neko tajno znanje, mi smo bili sada njihove bivše kolege koje još uvijek vjeruju u ono što su ih nekakvi “stari prevaziđeni profesori“ učili. Uskoro smo postali oprezni s onim što bismo im saopćavali. I uskoro su ove naše kolege prišle Partiji.
Tko su oni bili, iz koje socijalne grupe su došli i kakva vrsta studenata, odnosno, ljudi? Kako to da su se tako promijenili za manje od godinu dana? Kako to da ni ja, ni većina mojih kolega nismo podlegli ovom fenomenu i procesu? Mnoga od ovih pitanja vrzmala su nam se po glavi tih dana. I upravo tada, iz ovih pitanja, opservacija i stavova, rodila se ideja da bi se ovaj fenomen mogao objektivno studirati i razumjeti, ideja čijeg ćemo značaja postati svjesni tek kasnije. Mnogi od nas tek svršenih psihologa učestvovali su u ovim inicijalnim opservacijama i razmišljanjima ali mnogi su se kasnije osuli suočeni s materijalnim i akademskim problemima. Na kraju nas je ostalo svega nekoliko a autor knjige koja je pred vama mogao bi se sada nazvati posljednjim Mohikancem.
Bilo je relativno lako ustanoviti porijeklo i situaciju ljudi koji su podlegli opisanom procesu koji sam ja tada nazvao “transpersonifikacija“. Dolazili su iz svih socijalnih grupa uključujući aristokratske i žestoko religiozne familije i izazvali su raskol u našoj studentskoj solidarnosti u omjeru od nekih 6%. Preostala većina je nastavila patiti od različitih stupnjeva personalne dezintegracije što je dovelo do još većeg izraza individualne potrage za vrijednostima potrebnim da bi smo se ponovno pronašli. Rezultati su bili različiti i ponekad kreativni.
Već tada tada nismo imali nikakvih sumnji o patološkoj prirodi ovog procesa „transpersonifikacije“ koja je bila slična ali ne i identična u svim njegovim slučajevima. Trajanje navedenog fenomena bilo je različito, neki od ljudi njime zahvaćeni, kasnije su postali fanatici. Neki su se zahvaljujući različitim okolnostima izvukli iz cijelog procesa i obnovili svoje normalne veze sa društvom. Oni su bili nadomješteni, jedina konstantna vrijednost u novom političkom establišmentu bio je magični broj od 6%.
Pokušali smo ocijeniti talentiranost onih kolega koji su podlegli ovom procesu transformacije ličnosti i došli smo do zaključka da je u prosjeku nadarenost ovih kolega bila nešto niža od prosjeka studentske populacije. Bilo je očigledno da je njihova slabija otpornost najvjerovatnije bila uzrokovana drugim bio-psihološkim karakteristikama koje su najvjerovatnije bile kvalitativno heterogene.
Ustanovio sam da moram istraživati discipline koje se graniče sa psihologijom i psihopatologijom kako bih mogao naći odgovore na pitanja koja su proizašla iz naših observacija. Zanemarenost ovih oblasti od strane naučnih krugova predstavljala je znatnu prepreku. U isto vrijeme, ispostavilo se da je netko, vođen specifičnim saznanjima uklonio iz biblioteka sve što se moglo naći u vezi sa ovom temom, knjige su bile indeksirane ali ne i fizički prisutne na policama.
Kada iz sadašnje perspektive analiziram ove pojave, mogli bismo reći da je „profesor“, u stvari, postavio mamac pred nas, vođen specifičnim psihološkim znanjem. Znao je da će upecati prijemčive individue i znao je na koji način to postići ali ga je ograničen broj ulovljenih individua razočarao. Proces transpersonifikacije je obično bio moguć samo kada je u instiktivnom substratu individue postojao određeni deficit. U manjoj mjeri ovaj proces je funkcionirao i kod osoba sa drugim nedostatcima . U ovim slučajevima, ova promjena je bila djelom privremena, budući da se uglavnom radilo o rezultatu psihopatološke indukcije.
Ovo znanje o prijemčivosti pojedinih individua i na koji način ih obraditi bit će oruđe za osvajanje svijeta dok god ostane tajno i dostupno takvim “profesorima”.
Ukoliko se ova nauka vješto popularizira, pomoći će nacijama da razviju imunitet. Ali nitko od nas toga tada nije bio svjestan. Ipak, moramo priznati da nam je “profesor” pomogao da razumijemo prirodu tog fenomena sveobuhvatnije nego što bi to uspio neki drugi istraživač, služeći se manje direktnim metodama.
***
U mladosti sam čitao knjigu o prirodnjaku koji je istraživao divljinu Amazonije. U jednom trenutku mala životinja pala je sa drveta na njegov potiljak, zarivši kandže u njegovu kožu, pokušavajući mu sisati krv. Biolog je pažljivo uklonio životinju i nastavio je proučavati bez ljutnje, znajući da se životinja hrani na jedini način koji joj je poznat. Ova pričica bila je uporno prisutna u mojoj svijesti tokom onih teških vremena kada nam je vampir skočio za vrat, sišući krv nesretnoj naciji.
Podražavao sam stav tog prirodnjaka, dok sam pokušavao ustanoviti prirodu tog makrosocijalnog fenomena, unatoč svim neprijateljstvima, trudeći se da održim intelektualnu distancu i mentalnu higijenu suočavajući se sa užasima koje bi inače bilo nemoguće kontemplirati. Ovakav stav doprinosi osjećaju sigurnosti i ukazuje na to da je moguće pronaći određeno kreativno rješenje. Ovo zahtjeva strogu kontrolu prirodnih, moralnih refleksa koji obično izazivaju gađenje kao i drugih bolnih emocija koje ovaj fenomen može izazvati u bilo kojoj normalnoj osobi, kada je liši radosti života i osobne slobode, te uništi kako njenu budućnost, tako i budućnost njene nacije. Naučnička radoznalost postaje lojalni saveznik u takvim vremenima.
***
Nadam se da će mi čitaoc oprostiti što se vraćam u svoju mladost ali to će nas direktno odvesti do naše teme. Moj ujak, vrlo usamljen čovjek, s vremena na vrijeme posjećivao bi našu kuću. Preživjeo je Sovjetsku revoluciju u dubinama Rusije gdje ga je deportirala Carska Policija. Godinu dana mu je bilo potrebno da se vrati u Poljsku iz Sibira. Kad god bi na tom svom putu susreo grupu naoružanih ljudi, nastojao je na brzinu ustanoviti kojoj ideologiji pripadaju i onda se vješto pretvarao da joj i sam pripada. Da mu to nije polazilo za rukom, sasvim sigurno bi bio likvidiran kao simpatizer neprijatelja. Jedino rješenje je bilo imati pištolj i pripadati grupi. I tako je putovao mjenjajući zastave kroz ratna područja, onoliko koliko mu je bilo potrebno da dezertira i nastavi ka zapadu i svojoj domovini koja je tek stekla slobodu.
Kada je dospio do svog cilja, uspio je završiti svoje dugo-prekinute studije prava, postati uvažena osoba i dobio je odgovornu poziciju. Međutim, nikad mu nije pošlo za rukom da se oslobodi svojih užasnih uspomena. Žene su bivale prestravljene njegovim pričama o crnim danima prošlosti i smatrale su da nema nikakvog smisla donositi potomke u svijet nesigurne budućnosti. I tako, nikada nije zasnovao familiju. Vjerovatno ne bi ni bio u stanju odnositi se prema svojim najbližima na odgovarajući način.
Često se prisjećao prošlosti pričajući nam priče o svojim iskustvima a naše djetinje mašte nisu bile u stanju nositi se sa takvim stvarima. Poput noćne more, strah bi potresao naša bića i pitali bi se; zašto su ljudi izgubili svu svoju humanost, koji je uzrok svemu tome? Na neki način, ovo je bilo predskazanje koje se urezalo u naše mlade umove i koje se obistinilo u budućnosti.
***
Ukoliko bismo napravili kolekciju svih knjiga koje se bave užasima rata, okrutnostima revolucija i krvavih dijela političkih lidera i njihovih sistema, većina čitalaca bi izbjegavala jednu takvu biblioteku. Dokumentirana djela o njemačkoj eksterminaciji židovske nacije obezbjeđuju približne statističke podatke o organiziranom naporu da se uništi ljudski život i daju konkretnu bazu za ustanovljavanje prirode zla.
Autobiografija Rudolfa Hoess-a, komandanta logora u Aushwitz-u i Brzezinki je klasični primjer kako inteligentna psihopatična individua operirana od ljudskih emocija, misli i razmišlja.
Naručito knjige Tama u podne, iz predratnog sovjetskog života, od Arthur Koestler-a, Dim iznad Brzezinke, – osobni memoari Severine Szmaglewske iz logora za žene, Drugi Svijet – sovjetske memorije od Gustava Herling – Grudžinskog, te Solženjicinova djela – sve su ispunjene ljudskom patnjom.
Kolekcija bi također uključila djela iz historijske filozofije koja se bave socijalnim i moralnim aspektima geneze zla a koja, također, upotrebljavaju polu-misteriozne zakone historije kako bi djelomično opravdale krvava rješenja. Bilo kako bilo, budni čitalac bi bio u stanju primjetiti određenu evoluciju u stavovima autora, od drevnih odobravanja primitivnih oblika porobljavanja i istrebljivanja pobjeđenih, do današnjih moralizirajućih osuda ovakvih oblika ponašanja.
Unatoč svemu ovome, u ovakvoj kolekciji vidljivo bi nedostajalo jedno jedino dijelo koje daje odgovarajuće objašnjenje uzroka i procesa kod kojih se događaju ovakve povijesne drame, kako i zašto ljudske slabosti i ambicije degeneriraju u krvožedne drame. Čitajuci ovu knjigu, čitalac će shvatiti da je pisanje ovakvog dijela bilo naučno nemoguće sve do skora.
Stara pitanja bi ostala neodgovorena – što je učinilo da se ovako nešto desi? Da li svatko nosi u sebi sjeme zločina ili samo neki od nas? Koliko god psihološki istinite, knjige gore navedenih autora koje nude literarne opise ovih pojava ne mogu odgovoriti na ova pitanja, niti mogu do kraja objasniti podrijetlo zla. Te je tako nemoguće ustanoviti efektivne principe za suprotstavljanje zlu. Ni najbolji literarni opis bolesti ne može omogućiti razumijevanje njene esencijalne etiologije i tako obezbjediti principe liječenja. Na isti način, takvi opisi povijesnih tragedija ne mogu dati efektivne mjere za suprotstavljanje genezi, postojanju i širenju zla.
Upotrebom prirodnog jezika (opaska autora: obične riječi iz svakodnevnog života koje imaju različita značenja, generalno benigna i bez specifičnog naučnog značenja) za opis psiholoških, socijalnih i moralnih koncepata, u stvari, dobijamo umjetno razumijevanje koje vodi ka nagovještaju bespomoćnosti. Naš prirodni sistem konceptiranja i zamišljanja nije opremljen sa potrebnim faktualnim sadržajem koji bi dozvolio razumijevanje kvaliteta faktora (naručito psiholoških) koji su bili aktivni za vrijeme rađanja i tijekom takvih nehumano okrutnih vremena.
Ipak moramo istaći da su autori takvih literarnih opisa i osjetili da je njihov jezik nedovoljan i pokušali svoje riječi opskrbiti određenim stupnjem preciznosti, gotovo kao da su predvidjeli da će netko jednog dana u budućnosti koristiti njihova dijela da objasni ono što ne može biti objašnjeno ni najboljim literarnim jezikom. Da ovi pisci nisu bili tako precizni i deskriptivni bilo bi mi nemoguće koristiti njihova djela u mom naučnom istraživanju.
Generalno, većina ljudi je užasnuta takvom literaturom, posebice u hedonističkim društvima, ljudi imaju tendenciju da bježe u neznanje i naivne doktrine. Neki ljudi čak osjećaju prezir prema ljudima koji pate.
Čitalac, dakle, ovdje neće pronaći krvave opise kriminalnog ponašanja i ljudske patnje. Nema nikakvog smisla reproducirati material onih koji su vidjeli i propatili više od mene a čiji je literalni talenat veći nego moj. Uključivanje takvih opisa u ovaj rad bi bilo suprotno njegovoj svrsi. Ne samo da bi to fokusiralo pažnju na određene pojave, na račun drugih, nego bi također odvuklo pažnju od prave suštine problema a to su doslovno – generalni zakoni o porijeklu zla.
Da bi smo sagledali behavioralne mehanizme geneze zla neophodno je da razvijemo hladni pristup kakav koristimo i u drugim prirodnim znanostima. Glavni cilj trebao bi nam biti sagledavanje procesa ponerogeneze, gdje nas oni mogu odvesti i kakvu nam prijetnju mogu predstavljati u budućnosti.
Ova knjiga nastojat će da čitaoca odvede u svijet koji je daleko od svih njegovih uobičajenih koncepta kao i njegove mašte. Drugim riječima, svega onog na čemu je zasnovao svoj pogled na svijet od djetinjstva, u sasvim egotističnom maniru, zbog toga što su njegovi roditelji, okolina, odnosno, društvo zemlje u kojoj živi, upotrebljavali te iste koncepte. Dakle, neophodno je čitaocu predočiti odgovarajuće faktualne koncepte koji su doveli do najnovijih naučnih pogleda. Samo na ovaj način postat će mu jasno što je iracionalno u njegovim svakodnevnim konceptima i sistemu vjerovanja.
Ovo putovanje u drugu realnost nije neki psihološki eksperiment sa čitateljevim umom iz puke želje da se ukaže na slabe točke u njegovim pogledima na svijet koji ga okružuje. Prije svega, ovo putovanje je jedna hitna potreba, zahvaljujući trenutnim problemima koji su prisutni u našem svijetu a koje možemo ignorirati isključivo na svoju štetu.
Dakle, najprije moramo shvatiti da ne možemo niti zamisliti da razlučimo put koji vodi ka nuklearnoj katastrofi od puta koji vodi ka kreativnoj posvećenosti, ukoliko se ne udaljimo od našeg prirodnog egotizma i usvojenih koncepata. Samo tada ćemo moći razumjeti da nam je naš put nametnut od strane moćnih sila protiv kojih naša nostalgija za duševnim, ljudskim vrijednostima nije baš jako moćno oružje. Moramo se odvojiti od našeg svakodnevnog, iluzornog načina razmišljanja za naše vlastito dobro, kao i dobro naših najmilijih.
Društvene znanosti su već elaborirale konvencionalni jezik za posredovanje između pogleda običnog čovjeka i potpuno objektivnog naturalističkog pogleda. Ovo je korisno za naučnike u smislu komunikacije i suradnje ali i dalje nije konceptualna struktura koja može u cjelini sagledati biološke, psihološke i patološke premise o kojima se govori u drugom i četvrtom poglavlju knjige. U društvenim znanostima ova konvencionalna terminologija eliminira kritičke standarde i u stvari, stavlja etiku “na led”; u političkim naukama ona dovodi do jedne neodgovarajuće procjene faktora koji opisuju srž političkih situacija u kojima je zlo na djelu.
Ovaj jezik društvenih znanosti učinio nas je prilično nemoćnim i takoreći “nasukanim” u naučnom pristupu ovom nehumanom historijskom fenomenu koji je progutao našu naciju. Na kraju, nisam imao izbora nego da se usredsredim na objektivne biološke, psihološke i psihopatološke termine kako bih usmjerio pažnju na pravu prirodu fenomena, samu srž ovog problema.
Način opisivanja svakako je diktiran ne samo prirodom fenomena koji proučavamo, nego i potrebama čitatelja, naručito onih kojima je psihopatologija strana. To znači da prvo moramo čitatelja upoznati sa podacima i konceptima neophodnim za daljnje razumijevanje psiholoških i moralno patoloških pojava. Tako ćemo početi sa ljudskim osobnim pitanjima, formuliranim na takav način da se preklapaju sa iskustvima psihologa praktikanta. A onda ćemo se usredsrediti na izabrana pitanja iz društvene psihologije. U poglavlju “ponerologija” objasnit ćemo kako se zlo rađa na svakom socijalnom nivou, naglašavajući ulogu nekih psihopatoloških fenomena u procesu ponerologije. Ovo će nam pomoći u tranziciji od prirodnog jezika ka objektivnom jeziku prirodne, psihološke i statističke znanosti, do onog nivoa koji nam je potreban. Nadamo se da čitaocu neće biti odbojno razmatranje ovih predmeta pomoću kliničkih termina.
Prema mom mišljenju, Ponerologija se nameće kao nova naučna grana, rađajući se iz povijesne potrebe, te najnovijih dostignuća iz medicine i psihologije. U svjetlu objektivnog naturalističkog jezika, ona proučava uzročne komponente i procese geneze zla, bez obzira na njegov društveni domet. Pokušat ćemo analizirati ove ponerogeničke procese koji uzrokuju ljudske nepravde, naoružani odgovarajućim znanjem, naručito iz oblasti psihopatologije. Kod ovakve analize ili studije, uvijek iznova, čitaoc će primjetiti da baratamo sa posljedicama patoloških faktora čiji su nosioci ljudi koji pokazuju ovaj ili onaj stupanj različitih psiholoških devijacija ili defekata.
Moralno zlo i psihobiološko zlo su, u stvari, povezani preko velikog broja uzročnih odnosa i međusobnih utjecaja u tolikoj mjeri da ih možemo razlučiti jedino sažimanjem. Međutim, sposobnost da ih razlučimo kvalitativno može nam pomoći da izbjegnemo moralizirajuće interpretacije patoloških faktora, što je jedna greška kojoj smo svi skloni. To je greška koja truje ljudski um kad god su društveni i moralni problemi u pitanju. Ponerogeneza na makrosocijalnom nivou ili Zlo velikih razmijera – najvažnija tema ove knjige, izgleda da podliježe istim zakonima prirode kojima podliježu individue ili manje grupe. Ono što je uvijek prisutno kod ovog fenomena je uloga individua sa različitim psihološkim defektima, obično klinički niskog nivoa. Makrosocijalni fenomen koji ćemo nazvati “Patokracija” ima za karakteristiku određenu nasljednu anomaliju, koju smo identificirali kao “esencijalnu (ili suštinsku) psihopatiju” a koja je uzročno i katalitički neophodna za genezu i održavanje zla velikih razmjera.
Naš prirodni ljudski pogled je ništa drugo do prepreka za naše razumijevanje takvih problema. Dakle, kao što je već rečeno, da bismo odstranili ovu prepreku, moramo se upoznati sa psihopatološkim fenomenima. Jedino tako ćemo biti u stanju prihvatiti istinu o prirodi zla bez refleksnih protesta od strane našeg prirodnog egotizma. Specijalisti koji su već upoznati sa psihopatologijom, biće u nešto boljoj poziciji. Međutim, i oni će uočiti neke razlike u interpretaciji poznatih fenomena a koje su rezultat neuobičajenih okolnosti pod kojima je ovo istraživanje sprovođeno ali možda i više zbog jednog intenzivnijeg pristupa koji je prijeko potreban za ovu problematiku. Što znači da će i oni ovdje pronaći određene teorijske vrijednosti korisne za psihopatologiju.
Također bih naglasio da znatne moralne, intelektualne i praktične vrijednosti mogu biti dobijene kroz razumijevanje ponerogeničkog procesa. Naše uobičajeno dugotrajno naslijeđe etičkih pitanja nije ovim uništeno već je samo pojačano jer moderni znanstveni metodi samo potvrđuju osnovne vrijednosti moralnih učenja. Naravno, ponerologija diktira korekciju mnogih detalja. Razumijevanje prirode makrosocijalnih patoloških fenomena dozvoljava nam da pronađemo jedan zdrav pristup kojim bismo se s njima nosili, odnosno zaštitili naš um od trovanja njihovim produktima i propagandom. Poenta je da ovu ogromnu i zaraznu rak-ranu ljudskog društva možemo pobijediti samo ukoliko razumijemo njenu srž i etiološki uzrok. Ovo bi eliminiralo glavni mehanizam za opstanak koji ovaj fenomen ima – njegovu misterioznost. Ignota nulla curatio morbi. (Ne pokušavaj liječiti ono što ne razumiješ).
Razumjevanje ovog problema koje naša studija nudi, dovešće do logičkog zaključka da mjere kojima se ovaj naš svijet može izliječiti i reorganizirati su sasvim drukčije od onih koje su dosad korištene za rješavanje internacionalnih konflikata. Rješenje za ovakve probleme bi trebalo funkcionirati poput antibiotika ili još bolje kao odogovarajuća psihoterapija a nikako kao rješenja koja se obično nude a koja uključuju oružje i nuklearne projektile. Cilj je izlječenje društva a ne njegovo uništenje. Ovdje možemo povući paralelu sa arhaičnim načinima liječenja kod kojih je pacijent bio podvrgnut iskrvarenju – nekad i do smrti, u suprotnosti sa modernim metodima ojačavanja pacijenta da bismo postigli izliječenje.
U vezi sa fenomenima ponerogeničke prirode, obično znanje može započeti izlječenje ljudi na individualnom nivou i pomoći njihovim umovima da povrate harmoniju. Pri kraju knjige razmatrat ćemo kako koristiti ovo znanje da bismo došli do ispravnih političkih odluka, te kako ga primjeniti kao jednu cjelishodnu terapiju našeg svijeta.