Naša evropska civilizacija nastala je zahvaljujući čudnoj kombinaciji tri, u osnovi heterogene komponente – grčka filozofija, rimska imperijalna i legalna civilizacija, te krišćanstvo. Tako je rođeno kognitivno/spiritualno nasljeđe u svojoj suštini uvjek zamagljeno kad god jezik koncepta, jako vezan za materiju i zakon, nije u stanju da razumije aspekte psihološkog i spiritualnog života.
Ovakvo stanje stvari imalo je negativne reperkusije na našu sposobnost da razumijemo realnost, naročito onu realnost koja se odnosi na humanost i društvo. Evropljani su tako postali nevoljni proučavati realnost (podređujući intelekt činjenicama) i uglavnom pokazuju tendenciju da prirodu podređuju svojim subjektivnim idejnim matricama koje su eksterne i ne sasvim dosljedne. Tek u skorije vrijeme, zahvaljujući dostignućima u naukama koje proučavaju činjenice na osnovu njihove prirode a također uz pomoć percepcija iz filozofskog naslijeđa drugih kultura, u stanju smo osloboditi naš svijet od uvriježenih koncepata.
Prilično je zanimljivo promatrati kako se staro-grčka kultura razvila u potpunoj autonomnosti. Čak i u to doba civilizacije su se teško mogle razvijati bez upliva prijašnjih kultura. Međutim, čini se da je grčka kultura ostala relativno izolirana – kulturološki govoreći. Razlog ovome vjerovatno leži u činjenici da je postojalo doba propadanja ili ono što arheolozi nazivaju “mračno doba,” između 1200. i 800. godine p.n.e. Drugi razlog koji se navodi je agresivnost Ahejskih plemena.
Kod starih Grka, bogata mitološka imaginacija razvila se u direktnom kontaktu sa prirodom te iskustvima života i rata. Ova mitologija iznjedrila je literarnu tradiciju a kasnije i filozofske refleksije koje su nastojale generalizirati, uočiti osnovne komponente, te uspostaviti kriterije i vrijednosti. Grčko nasljeđe je fascinatno ne samo zbog bogatstva i individualnosti već nadasve zbog svoje primalne prirode. Međutim, naša civilizacija bi svakako bolje prošla da su stari Grci u većoj mjeri iskoristili dostignuća drugih civilizacija.
Stari Rim je opet bio isuviše praktičan da bi dublje zašao u grčke misli koje je usvojio. U ovoj imperijalnoj civilizaciji osnovni praktični prioriteti bili su administrativna i sudska dostignuća. Za Rimljane uloga filozofije bila je više didaktična, korisna za razvijanje misaonog procesa koji će kasnije biti upotrebljen za stvaranje administrativnih funkcija, te za sprovođenje političkih opcija. Grčki introspektivni uticaj je malo omekšao rimske običaje što je unaprijedilo rimsko carstvo. Međutim, u svakoj imperijalnoj civilizaciji, kompleksni problemi ljudske prirode su suvišni faktori koji samo ometaju legalne regulative javnih i administrativnih funkcija.
Ovo je doprinjelo tendenciji da se razvije jedan koncept ljudske osobnosti dovoljno pojednostavljen kako bi mogao služiti zakonu.
Rimski građani su mogli postizati svoje osobne ciljeve i razvijati svoje osobne stavove u okviru mreže ograničene sudbinom i legalnim principima. To je dovelo do individualne situacije bazirane na premisama koje imaju vrlo malo zajedničkog sa stvarnim psihološkim karakteristikama. Spiritualni život ljudi bez prava na državljanstvo nije bio podesan za dublje proučavanje. I tako je kognitivna psihologija tog doba ostala prilično jalova što je neminovno dovelo do moralne recesije kako na individualnom, tako i na javnom nivou.
Kršćanstvo je imalo nešto jače veze sa drevnim kulturama azijskog kontinenta uključujući njihove filozofske i psihološke refleksije. Ovo je naravno bio dinamički faktor koji je kršćanstvo učinio atraktivnijim, ali nije bio i najvažniji faktor.
Primjećivanje i razumijevanje vjerskih transformacija u ljudima tog doba dovelo je i do određene psihološke škole. Ovaj novi pogled na odnose sa drugim ljudima, susjedima i sl. karakteriziran je razumijevanjem, opraštanjem, ljubavlju i otvara vrata za psihološku kogniciju koja je često podržavana karizmatičkim fenomenom.
Promatrač tog vremena mogao bi očekivati od kršćanstva da razvije umjetnost ljudskog razumijevanja do znatno višeg nivoa, nego što su to učinile prijašnje kulture i religije i nadati se da će takvo znanje zaštiti buduće generacije od opasnosti špekulativne misli razvedene od istinske psihološke realnosti koja može biti shvaćena jedino kroz duboko poštovanje za drugo ljudsko biće.
Historija, na žalost, nije potvrdila ovakva očekivanja, simptomi propadanja senzitivnosti i psihološkog razumijevanja kao i tendencija imperije da nameće vanjske vrijednosti mogu se primjetiti već od 350. godine n.e. Tijekom kasnijih stoljeća kršćanstvo prolazi kroz daljnje propadanje zbog nedovoljnog psihološkog razumijevanja stvarnosti. Detaljne studije o historijskim razlozima za supresiju razvoja ljudske kognicije u našoj civilizaciji su prijeko potrebne.
Najprije, kršćanstvo je usvojilo grčko naslijeđe filozofske misli i jezika. Ovo mu je omogućilo da razvije vlastitu filozofiju ali primalni i materijalistički obrasci ovakvog jezika uvjetovali su određene limite koji su otežali komunikaciju između kršćanstva i drugih religioznih kultura kroz stoljeća.
Kristova poruka proširila se obalama i uhodanim putevima rimskog carstva i to tek nakon krvavih progona i konačnog kompromisa sa rimskim pravom i zakonima. Rim se u stvari prilagodio prijetnji koju je nosilo kršćanstvo prilagođavanjem kršćanstva svojim potrebama i kao rezultat toga, kršćanska crkva je poprimila rimske organizacione forme i adaptirala se na postojeće društvene institucije. Posljedica ovog procesa adaptacije je nasljeđe rimskog legalnog razmišljanja u kršćanstvu, uključujući indiferentnost prema ljudskoj prirodi i njenim varijacijama.
Tako su dva heterogena sistema permanentno vezana u tolikoj mjeri da smo u kasnijim stoljećima zaboravili koliko su inicijalno ova dva sistema, u stvari, bila strana jedan drugom. U ovoj vezi preostale su unutarnje nelogičnosti a rimski utjecaj lišio je kršćanstvo dobrog dijela njegove primalno duboke psihološke vrijednosti. Kršćanska plemena koja su se razvijala pod različitim kulturnim uslovima poprimila su najrazličitije forme, tako da se jednakost u okviru kršćanstva ispostavila kao historijska nemogućnost.
Zapadna civilizacija je tako od početka osakaćena ozbiljnim nedostatkom u oblasti koja je možda najvažnija za zaštitu društva od različitih vrsta zla. Takva civilizacija razvila je formulacije u oblasti prava, bilo nacionalnog, bilo građanskog, odgovarajuće nerealnim i pojednostavljenim bićima. Takve formulacije daju malo važnosti svim komponentama ljudske ličnosti i velikim psihološkim razlikama koje postoje u okviru vrste homo sapiensa. Tijekom mnogih stoljeća nije ni postojalo razumijevanje o određenim psihološkim anomalijama koje se mogu uočiti kod određenih individua. Čak ni onda, kada su te anomalije uvijek iznova izazivale katastrofe.
Takva civilizacija je bila nedovoljno otporna prema zlu koje potječe iz sfera nepristupačnih ljudskoj svijesti i koje zloupotrebljava ovaj veliki raskorak između formalne, odnosno, pravne misli sa jedne strane i psihološke realnosti sa druge.
Zbog civilizacijskog nedostatka psihološke kognicije, hiperaktivne individue pokretane svojim internim sumnjama o tome da su različiti, naći će plodno tlo u nedovoljno razvijenoj svijesti drugih ljudi. Takve individue sanjaju o stjecanju vlasti nad svojom okolinom i društvom koje ih okružuje. Na žalost, u psihološki ignorantnom društvu ovi njihovi snovi često se i ostvaruju, postajući noćne more za druge ljude.