Kada je August Comte [1798-1857, Francuski filozof pozitivizma, izumio termin “sociologija” da bio dao ime znanosti koju je osnovao Saint-Simone. Po Comte-u univerzalni zakon djeluje na sve nauke i on ovaj zakon naziva “zakon tri faze”. Prema njemu društvo prolazi kroz tri faze- Teološku, Metafizičku i na kraju Naučnu. Naučnu fazu Compte naziva pozitivnom. Dalje, on tvrdi da postoji sljedeći univerzalni zakon koji naziva “Enciklopedijski zakon”. Kombinirajući ove zakone Comte je razvio sistematsku i hijerarhijsku klasifikaciju svih znanosti, uključujući neorgansku fiziku i organsku fiziku. Comte je sociologiju vidio kao posljednju i najveću od svih znanosti, kao znanost koja će objediniti sve ostale nauke, integrirati sva njihova dostignuća u kohezivnu cijelinu, (opaska urednika)] pokušao osnovati novu sociologiju tijekom ranog devetnaestog stoljeća, dakle znatno prije nego je rođena moderna psihologija, prva misterija sa kojom se suočio a koju nikako nije mogao riješiti bio je problem čovjeka. Ukoliko bi odbacio previše pojednostavljena objašnjenja o ljudskoj prirodi katoličke crkve, onda ne bi ostalo ništa osim tradicionalnih šema za razumijevanje ličnosti koje su izvedene iz poznatih društvenih uvijeta.
Da bi kreirao svoju novu znanost morao je, dakle, izbjeći ovaj problem. I tako, on je prihvatio da je osnovna stanica društva porodica, koju je puno lakše karakterizirati i tretirati kao elementarni model društvenih odnosa. Ovo konfrontiranje sa problemima koji su u to doba bili nerješivi, moglo se izbjeći jezikom razumljivih koncepta. Nešto kasnije, J.S. Mill [(1806-1873) engleski filozof i politički ekonomist, zalaže se za utilitarianstvo, etičku teoriju koju je izumio njegov kum Jeremy Bentham. Dok je bio član parlamenta, Mill je savjetovao uvođenje olakšica Irskoj, prvi je tražio pravo glasa za žene. U svom djelu „Razmišljanja o zastupničkoj vladi”, Mill poziva na različite reforme parlamenta i glasovanja, naručito insistira na proporcionalnom zastupanju, jednom glasu i pravima žena na glasanje. Ingeniozno, on smatra da čak i pogrešna uvjerenja imaju vrijednost jer kroz suprotstavljanje pogrešnim uvjerenjima oni koji imaju prava, ista učvršćuju. Bez da imamo priliku da svoja uvjerenja branimo, ona postaju mrtva i zaboravljamo zašto smo ih uopće imali – smatra Mills)] ukazuje na nedovoljnosti psihološke kognicije i uloge individua. Tek u današnje vrijeme se sociologija uspješno nosi sa različitostima i to kroz učvrščavanje naučnih temelja. Ovo se naručito odnosi na dostignuća iz psihologije, nauke koja tretira individuu kao osnovni objekt promatranja. Restruktuiranje objektivnog psihološkog jezika će s vremenom dozvoliti sociologiji da postane naučna disciplina koja odražava socijalnu realnost sa odgovarajućom objektivnošću i pažnjom za detalje a ovo će biti osnova za praktičnu akciju. Na kraju krajeva, upravo čovjek je osnovna jedinica društva, zajedno sa cijelom kompleksnosti koju njegova ljudska ličnost podrazumijeva.
Da bismo mogli shvatiti funkcioniranje složenog organizma, u medicini započinjemo sa citologijom, naukom o strukturi i funkciji stanica. Ukoliko želimo razumjeti zakone koji vladaju socijalnim životom, na isti način moramo prvo razumjeti individualno ljudsko biće, njegovu fiziološku i psihološku prirodu te u potpunosti prihvatiti kvalitet i obim razlika, naručito onih psiholoških.
Doktrinarni i propagandistički sovjetski sistem sadrži karakterističnu ugrađenu kontradikciju a nadamo se da će njeni uzroci biti shvaćeni do kraja ove knjige. Čovjekovo životinjsko podrijetlo ovdje je prihvaćeno kao osnova materijalističkog pogleda na svijet. U isto vrijeme, ovakav pogled na svijet zanemaruje činjenicu da čovjek ima i instinkte, što je u stvari i karakteristika životinja. Nosioci ovakvih stavova, ukoliko ih suočite sa posebno problematičnim pitanjima, će priznati da čovjek sadrži određeni nivo ovakvog filogenetičkog nasljeđa, međutim, spriječit će publikaciju bilo kakvog rada koji se bavim ovim osnovnim fenomenom psihologije.
[pogledati :’Nered u Psihijatriji’ – interview sa Robertom van Vorenom, generalnim sekretarom Ženevske inicijative u psihijatriji, objavljen u holandskim novinama De Volkskrant u kolovozu, 1997. a u kojem kaže: “Od 1950.g., sovjetska psihijatrija ne samo da tapka u mjestu nego je čak otišla unazad. Apsolutno ništa se tamo nije promijenilo. Većina ruskih psihijatara nikad se ne bi mogla zaposliti na zapadu. Tamo se još uvjek primjenjuju metodi liječenja o kojima na zapadu više ne možete ni pričati.” (opaska urednika)]
Da bismo razumjeli ljudski rod, moramo se opskrbiti osnovnim razumijevanjem ljudskog instinktivnog supstrata i odati priznanje njegovoj ulozi kako u ljudskom individualnom životu, tako i u ljudskim društvima. Ova uloga ljudskih instinkata često prolazi neprimjećena budući da su naše instinktivne reakcije toliko očigledne i toliko se uzimaju zdravo za gotovo.
Ljudski instinktivni substrat ima nešto drukčiju biološku strukturu od životinjskog. Energetski govoreći, postao je manje dinamičan a vise plastičan, dakle nije više glavni upravljač ponašanja. Postao je receptivniji kontrolama rezoniranja.
Upravo ova filogenetički razvijena baza za naša iskustva je ono što individuama dozvoljava da razviju svoje osjećaje i društvene veze, ono što nam omogućava da intuitivno osjetimo neko psihološko stanje kao i individualnu, odnosno, društvenu psihološku realnost. Na isti način nam je moguće razumjeti ljudske običaje i moralne vrijednosti. Od djetinjstva ovaj instinktivni substrat stimulira razne aktivnosti koje imaju za cilj razvijanje viših funkcija uma. Drugim riječima, naš instinkt je naš prvi učitelj, kojeg nosimo sa sobom cijelog života. Odgovarajuće podizanje dijece nije dakle limitirano na učenje mladih osoba da kontroliraju pretjerano nasilne reakcije svog instinktivnog emotivizma, ono se također sastoji u učenju mladih ljudi da poštuju mudrost prirode koja je sadržana u i koja govori kroz njihovo instinktivno naslijeđe.
Ovaj instinktivni substrat sadrži biopsihološki razvoj vrijedan milione godina, kao rezultat životnih uvjeta naše vrste. Dakle nije i ne može biti savršena kreacija. Dobro znane slabosti ljudske prirode i greške u prirodnoj percepciji te razumjevanju realnosti su tako kondicionirane na filogenetičkom nivou kroz milenijume [Konrad Lorenz –Evolucija i modifikacija ponašanja 1965.; O agresiji 1966; Studije životinjskog i ljudskog ponašanja, Volumen I 1970, Volumen II 1971, Iza ogledala, Prirodna nauka ljudske vrste: Uvod u komparativno istraživanje ponašanja – ruski manuskript (1944-1948). Lorenz se priključio nacističkoj partiji 1938. i prihvatio mjesto šefa katedre pod nacističkim režimom. Njegove naučne publikacije iz tog doba umrljane su optužbama da je njegov naučni rad obojen simpatijama prema nacizmu. Prilikom primanja Nobelove nagrade, ispričao se za svoju publikaciju iz 1940., koja je uključila nacistički pogled na svijet, tada je rekao kako se „većina pristojnih naučnika tog doba, poput mene, za jedno kratko vrijeme nadala da će iz nacizma proizaći dobro a zatim su se užasnuti ogradili od njega”. Izgleda sasvim vjerovatno da su Lorenzove ideje o nasljednoj bazi za obrasce ponašanja dobro poslužile nacističkim vlastima ali ne postoje dokazi da je Lorenzov eksperimanetalni rad bio inspiriran ili pod utjecajem nacističkih ideja. (Opaska urednika)].
Zajednički supstrat psihologije omogućio je ljudima da tijekom stoljeća i civilizacija razviju koncepte humanosti, društvene koncepte i moralne vrijednosti koji uglavnom dijele iste vrijednosti. Inter-epohalne i među-rasne varijacije u ovoj oblasti su zapanjujuće minimalne u usporedbi sa razlikama između osoba čiji je instintivni humani substrat normalan i osoba koje pokazuju instinktivni bio-psihološki defekt, čak i kada se radi o pripadnicima iste rase i civilizacije. Ovoj razlici ćemo se uvjek iznova vraćati jer se upravo na njoj baziraju problemi kojima se ova knjiga bavi.
Čovjek živi u grupama još od predhistorije, te se njegov instiktivni supstrat uobličio u takvoj grupnoj vezi. Potreba za odgovarajućom unutrašnjom strukturom jednakosti. Stremljenje da se dostigne zaslužna uloga u okviru te strukture. Sve to je inkodirano na ovom nivou. U konačnoj analizi, naš instinkt za samoodržanjem uvjek ima rivala u drugom osjećaju – dobrobit društva zahtjeva da se žrtvujemo, ponekad se radi o krajnjim žrtvama – kao što je život. U isto vrijeme valja naglasiti da ako volimo čovjeka, onda više nego išta, moramo voljeti njegov ljudski instinkt.
Naš elan za kontrolu bilo koga tko je opasan, bilo za nas, bilo za našu grupu je toliko primalan i gotovo refleksno uvjetovan, tako da nema sumnje da je on utisnut na instinktivnom nivou. Međutim, naš instinkt ne pravi razliku između ponašanja koje je motivirano jednostavnom ljudskom greškom i ponašanja koje pokazuju individue koje posjeduju određene patološke devijacije. Šta više, naše instinktivno osuđivanje bilo kakvog izdvajanja takvih individua onemogućava tendenciju prirode da eliminira biološki ili psihološki defektne individue.
Čini se, dakle, da je ta naša tendencija da činimo grešku koja omogućava cvjetanje zla, kondicionirana na instinktivnom nivou. Na tom istom nivou, kao što smo već rekli, postoje i razlike među normalnim ljudskim individuama, a ove razlike zatim uvjetuju formiranje njihovog karaktera, pogleda na svijet i stavova. Primarne razlike postoje u bio-psihološkom dinamizmu ovog supstrata, dok su razlike u njegovom sadržaju sekundarne. Tako, kod nekih ljudi vitalni instinkt ima premoć nad psihologijom, dok kod nekih instinkt lako prepušta kontrolu razumu.
Također se čini da neki ljudi imaju nešto bogatije i nešto suptilnije instinktivno nasljeđe od drugih. Razlike u ovom nasljeđu, međutim, javljaju se u vrlo sitnom postotku ljudske populacije, i mi taj postotak vidimo kao kvalitativno patološki. Moramo obratiti dužnu pažnju ovakvim anomalijama jer one sudjeluju u genezi zla koju želimo razumjeti što sveobuhvatnije.
Zahvaljujući društvenim i roditeljskim utjecajima, tijekom odgoja dolazi do uspostavljanja nešto suptilnije strukture koja se nadograđuje na naš instinktivni substrat. S vremenom, ova struktura postaje sve uočljivija komponenta naše ličnosti i čini njenu integralnu komponentu. Ova komponenta je instrument za našu vezu sa društvom i pedagozi vode računa da se ona pravilno razvije, te kasnije psiholozima ona čini osnovni parametar u procjenjivanju individue. I pedagozi i psiholozi, potpuno su nemoćni kada je proces formacije ove komponente negativno pogođen defektivnim instinktivnim substratom.
***
Zahvaljujući memoriji, fenomenu koji je prilično dobro opisan u psihologiji ali čija priroda je još uvijek ostala djelimično misteriozna, čovjek pohranjuje u sebi životna iskustva i svjesno stečeno znanje. Postoje velike individualne varijacije u vezi njenog kapaciteta, kvaliteta i sadržaja. Jedan mladi čovjek takođe gleda na svijet drugačije od nekog starca sa dobrom memorijom. Ljudi sa dobrom memorijom i velikim znanjem imaju veću tendenciju za posezanjem ka zapisanim podacima iz kolektivne memorije, kako bi nadomjestili svoju vlastitu.
Taj prikupljeni materijal sačinjava predmetnu stvar drugog psihološkog procesa, kojeg nazivamo asocijacijama; naše razumijevanje njihovih karakteristika se stalno poboljšava, mada još uvijek nismo u stanju da dovoljno rasvijetlimo ono što ih podstiče. Uprkos svih, ili možda zahvaljujući svim vrijednim doprinosima rasvjetljavanju tog pitanja od strane psihologa i psihoanalitičara, čini se da sticanje jednog zadovoljavajućeg razumijevanja asocijativnih procesa neće biti moguće sve dok se hrabro ne odlučimo da pređemo granice čisto naučnog poimanja.
Karakteristike našeg rezonovanja stalno se razvijaju tokom cijelog našeg života, tako da naše ispravne sposobnosti za prosuđivanje dostižu svoj vrhunac tek kad nam kosa počne da sijedi a instiktivni nagoni, emocije i navike počnu da slabe. To je jedan kolektivni proizvod izvučen iz interakcije čovjeka sa njegovom sredinom, kao i blaga i transmisije koji su stvarani i koji su se odvijali kroz mnoge generacije.
Životna sredina može takođe da ima destruktivan uticaj na razvoj naših sposobnosti rezonovanja. Posebno u svojoj životnoj sredini, ljudska svijest se kontaminira konverzivnim razmišljanjem [korištenje pojmova kojima se daje suprotno ili izvitopereno značenje, prim. ured.] što je najčešća anomalija u tom procesu. Iz tog razloga, ispravan razvoj svijesti povremeno zahtijeva određene periode samostalne reflekcije. Čovjek je takođe razvio jednu psihičku funkciju koja se ne nalazi kod drugih životinja. Samo čovjek može poimati jednu određenu količinu materijala ili apstraktnih zamisli unutar njegovog polja pažnje, podvrgavajući ih unutrašnjoj analizi na osnovu koje će proisteći dalje aktivnosti uma u vezi s tim materijalom. To nam omogućava da se suočavamo s činjenicama, vršimo konstruktivne i efikasne radnje, i predviđamo njihove rezultate.
Ukoliko činjenice koje se podvrgavaju unutrašnjoj projekciji i analizi imaju veze sa čovjekovom vlastitom ličnošću, on onda sprovodi akt introspekcije koji je bitan za praćenje stanja ljudske ličnosti i značenja njegovog vlastitog ponašanja. Taj akt unutrašnje projekcije i inspekcije upotpunjuje našu svijest; tu karakteristiku nema nijedna druga vrsta osim ljudske. Međutim, među ljudima postoji jedno posebno široko odstupanje u vezi sposobnosti za takve mentalne akte. Efikasnost kod takvih mentalnih funkcija pokazuje donekle nisku statističku korelaciju sa opštom inteligencijom. Tako, ako govorimo o čovjekovoj opštoj inteligenciji, onda moramo uzeti u obzir oboje, njenu unutrašnju strukturu i individualne razlike koje se pojavljuju na svakom nivou te strukture.
Nakon svega, supstrat naše inteligencije, sadrži jednu prirodnu instiktivnu zaostavštinu mudrosti i grešaka, iz čega se rađaju bazična inteligencija i životna iskustva. Zahvaljujući našoj memoriji i sposobnosti asocijacije, na tu konstrukciju se nadograđuje naša sposobnost za izvođenje kompleksnih operacija razmišljanja, što je krunisano aktom unutrašnje projekcije i stalnim poboljšavanjem ispravnosti naših misli.
Mi smo različito obdareni ovim sposobnostima, što čini jedan mozaik od individualno različitih talenata. Bazična inteligencija izniče iz tog instiktivnog substratuma pod uticajem prijateljski nastrojene životne sredine i lako dostupne zbirke ljudskih iskustava; to je isprepleteno s višim svojstvima što nam omogućava da razumijemo druge i da intuitivno osjećamo njihovo psihičko stanje uz pomoć određenog naivnog realizma. To uslovljava razvoj moralnog rezonovanja. Taj nivo naše inteligencije je naširoko rasprostranjen unutar društva; velika većina ljudi ga imaju što je razlog zašto često cijenimo taktičnost, intuiciju, međuljudske veze, druženje i moral kod ljudi koji su obdareni samo s prosječnom inteligencijom. Takođe viđamo ljude koji imaju izvanrednu inteligenciju ali kojima nedostaju te suštinski prirodne odlike. Kao što je slučaj s poremećajima u instiktivnom supstratu, poremećaji u toj bazičnoj strukturi naše inteligencije često manifestuju karakteristike koje smatramo patološkim.
Distribucija čovjekovog intelektualnog kapaciteta unutar društava je potpuno različita i veoma dalekosežna. Visoko nadareni ljudi čine jedan veoma mali procenat svake populacije, a onih sa najvećim koeficijentom inteligencije je samo par u jednoj hiljadi. Međutim, uprkos tome, oni igraju jednu tako važnu ulogu u kolektivnom životu da svako društvo koje pokuša da ih spriječi u ispunjavanju njihovih ciljeva, izlaže se velikom riziku. U isto vrijeme, individue koje su jedva u stanju da ovladaju jednostavnom aritmetikom i umjetnošću pisanja, u većini slučajeva su normalni ljudi čija je osnovna inteligencija sasvim adekvatna.
Univerzalni zakon prirode je takav da što je psihološka organizacija date vrste viša, veće su i razlike između njenih individualnih jedinki. Čovjek je naviše organizovana vrsta; odatle, te varijacije su kod njega najveće. Psihološke razlike, kvalitativno i kvantitativno, javljaju se u svim strukturama ljudske ličnosti kojima se ovdje bavimo, mada u smislu jednog neophodnog pojednostavljivanja. Ova velika psihološka raznobojnost može nekome zapasti u oči kao prirodna nepravda, međutim, i to ima svoje značenje.
Ova, na prvi pogled, nepravda, koju smo pomenuli je u stvari jedan veliki dar čovječanstvu, koji omogućava ljudskim društvima da razviju svoje kompleksne strukture i da budu visokokreativni na oba nivoa, individualnom i kolektivnom. Zahvaljujući toj psihološkoj raznovrstnosti, kreativni potencijal svakog društva je mnogo puta viši nego što bi on bio kad bi naša vrsta bila homogenija. Zahvaljujući tim varijacijama, unutrašnja društvena struktura se takođe može razviti. Sudbina ljudskog društva zavisi od ispravnog prilagođavanja individua unutar te strukture i od načina na koji se koriste prirodne varijacije talenata.
Naše nas iskustvo uči da su psihičke razlike između ljudi uzrok pogrešnog razumijevanja i drugih problema. Mi možemo savladati te probleme samo ako te psihičke razlike prihvatimo kao jedan zakon prirode i poštujemo njihovu kreativnu vrijednost. To će nam takođe omogućiti da steknemo jedno objektivno razumijevanje čovjeka i ljudskih društava; na žalost, to će nas takođe učiti da je jednakost pred pravnim zakonom, nejednakost pred zakonom prirode.
***
Ukoliko posmatramo ljudsku ličnost uz pomoć jednog konzistentnog praćenja psihičkih uzročnosti unutar nje, ukoliko smo u stanju da iscrpimo pitanje do jednog određenog stepena, doći ćemo blizu fenomena čija je biopsihološka energija veoma niska, koji nam se manifestuju s jednom određenom i karakterističnom suptilnošću. Nakon što otkrijemo taj fenomen, onda pokušavamo da pratimo naše asocijacije, posebno zato što smo iscrpili dostupnu nam analitičku platformu.
Na kraju, moramo priznati da primjećujemo unutar nas nešto što je rezultat supra-senzorne uzročnosti. Taj put je možda najteži od svih ali bez obzira na to, on će nas voditi do jedne najmaterijalnije činjenice u vezi postojanja onoga o čemu svi religijski sistemi govore. Sticanje malog komadića istine tim putem, navodi nas na poštivanje nekih učenja naših predaka u vezi postojanja nečega izvan ovog materijalnog univerzuma.
Tako, ukoliko želimo da razumijemo čovječanstvo, čovjeka kao jednu cjelinu, bez napuštanja onih zakona rasuđivanja koje nam nameće objektivni jezik, mi ćemo na kraju morati da prihvatimo tu realnost, koja je unutar svakog od nas, bez obzira na to da li je ona normalna ili ne, da li smo mi nju prihvatili zato što smo odgojeni na takav način ili smo došli do tih gnostičkih znanja svojim vlastitim putem, ili smo ih odbacili iz materijalističkih ili naučnih razloga. Nakon svega, kad analiziramo negativna psihička stanja, uvijek nailazimo na uvjerenja koja su potisnuta iz polja svijesti. Kao posljedica toga, stalni napor podsvijesti da negira koncepte o stvarima koje postoje rađa jednu težnju da se te stvari eliminišu i kod drugih ljudi.
Iskreno otvaranje uma ka postojanju te realnosti je neophodno za svakoga ko želi da razumije druge ljude, a takođe, savjetujemo to i svima drugima. Zahvaljujući tome, naš um se oslobađa unutrašnjih tenzija i pritiska i može se osloboditi od svoje tendencije ka selekciji i supstituciji informacija, uključujući i ona područja koja su lako pristupačna jednom prirodnom poimanju.
***
Ljudska ličnost je nestabilna po samoj svojoj prirodi a životni vijek kao jedan evolutivni proces podrazumijeva normalno stanje stvari. Neki politički i religijski sistemi zagovaraju usporavanje tog procesa ili postizanje prekomijerne stabilnosti naših ličnosti ali su to nezdrava stanja s tačke gledišta psihologije. Ukoliko se evolucija ljudske ličnosti ili pogleda na svijet zamrzne duboko i dovoljno dugo, to stanje onda zalazi na područje psihopatologije. Proces transformacije ličnosti otkriva svoje značenje zahvaljujući svojoj vlastitoj kreativnoj prirodi koja je zasnovana na svjesnom prihvatanju tog kreativnog mijenjanja kao jednog prirodnog toka događaja.
Naše ličnosti takođe prolaze kroz privremene destruktivne periode kao rezultat raznih događaja u našem životu, pogotovo ukoliko smo podvrgnuti patnji ili se srećemo sa situacijama i okolnostima koje odudaraju od naših prethodnih iskustava ili zamišljanja.
Te tzv. dezintegrativne faze su često neugodne, mada ne moraju biti takve. Na primjer, jedan dobar, naporan rad, omogućava nam da doživimo jedno dezintegrativno stanje a istovremeno da utišamo sve one njegove neprijatne komponenete, kao i da dođemo do nekih kreativnih ideja za obnavljanje reintegracije naše vlastite ličnosti.
Odatle, istinsko pozorište stvara jedno stanje koje se naziva katarza. Dezintegrativno stanje nas nagoni da poduzmemo sve mentalne napore u pokušaju da ga nadvladamo kako bi ponovo ostvarili stanje aktivne ravnoteže ili homeostaze.
Savladavanje takvih stanja razultira ispravljanjem naših grešaka i obogaćivanjem naše ličnosti, što podrazumijeva jedan ispravan i kreativan proces reintegracije, koji nas vodi ka jednom višem nivou razumijevanja i prihvatanja životnih zakona, ka boljem razumijevanju samog sebe i drugih i ka visokorazvijenom smislu za međuljudske odnose. Naša osjećanja će takođe validirati uspješno ostvarenje stanja reintegracije: neprijatne okolnosti koje smo savladali postaju obogaćene određenim značenjem. Tako nas to iskustvo čini bolje pripremljenim za suočavanje sa nekom idućom dezintegrativnom situacijom.
Međutim, ukoliko smo se pokazali nesposobnim da ovladamo problemima koji su nastali zato što su naši refleksi prebrzo potisnuli i zamijenili neprijatan materijal iz naše svijesti, ili nekog sličnog razloga, doći će do retroaktivne egotizacije naše ličnosti, ali će se tu ipak zadržati jedan osjećaj neuspjeha. Rezultati su devolutivni; sa jednom takvom osobom postaje mnogo teže imati bilo kakvog posla. Ukoliko se takvo dezintegrativno stanje ne može nadvladati zato što su nas nadjačale uzročne okolnosti ili zbog nedostatka istinskih informacija koje bi se mogle pravilno upotrijebiti, onda će naš organizam reagovati jednim neurotičnim stanjem.
***
Ovaj dijagram ljudske ličnosti koji je ovdje predstavljen, rezimiran i pojednostavljen, pokazuje nam koliko su ljudska bića komplesna u svojoj strukturi, njihovim promjenama i njihovim mentalnim i duhovnim životima.
Ukoliko želimo da napravimo društvene nauke čije će predstave o našoj realnosti biti sposobne da nam omoguće da se u praksi oslonimo na njih, ovu kompleksnost ćemo morati prihvatiti i osigurati da se ona dovoljno poštuje. Svaki pokušaj zamjene ovog osnovnog znanja sa prepojednostavljenim šemama vodiće do gubitka onog važnog spoja između našeg rezonovanja i realnosti koju posmatramo. Moramo ponovo naglasiti da korištenje našeg prirodnog jezika psiholoških imaginacija za te svrhe, ne može biti zamjena za objektivne premise.
Slično tome, jednom psihologu je nevjerovatno teško da vjeruje u vrijednost bilo kakve društvene ideologije koja je zasnovana na pojednostavljenim ili čak naivnim psihološkim premisama. To važi i za svaku ideologiju koja pokušava da pre-pojednostavi psihološku realnost, bila ona korištena od strane nekog totalitarnog sistema ili, na žalost, i od strane neke demokratije. Ljudi su različiti. Sve ono što je kvalitativno različito i ostaje u tom stanju permanentne evolucije, ne može biti jednako.
***
Gore navedene tvrdnje o ljudskoj prirodi važe za normalne ljude, sa par izuzetaka. Međutim, svako društvo na zemlji ima određen procenat individua, jednu relativno malu ali aktivnu manjinu, koja se ne može smatrati normalnom.
Napominjemo da ovdje imamo posla sa jednom kvalitativnom a ne statističkom abnormalnošću. Izvanredno inteligentne osobe predstavljaju jednu statističku abnormalnost ali sa kvalitativne tačke gledišta one mogu biti prilično normalni pripadnici društva. Mi ćemo se ovdje baviti individuama čiji je broj statistički nizak ali čiji kvalitet različitosti je takav da on može na negativan način uticati na stotine, hiljade, pa čak i milione drugih ljudskih bića.
Te individue, koje ćemo uzeti u obzir, su ljudi koji pokazuju morbidne fenomene i kod kojih se mogu primjetiti mentalne devijacije i anomalije različitog kvaliteta i inteziteta. Mnoge od tih ljudi pokreće jedan unutrašnji nemir: oni traže nekonvencionalne puteve za djelovanje i prilagođavanje životu s jednom određenom i karakterističnom hiperaktivnošću. U nekim slučajevima, takve aktivnosti mogu biti pionirske i kreativne što obezbjeđuje toleranciju društva za neke od tih individua. Neki psihijatri, pogotovo Nijemci, veličali su takve individue kao otjelovljenje jedne načelne inspiracije za razvoj civilizacije; to je jednostran pogled na realnost koji je veoma štetan. Oni koji dovoljno ne poznaju psihopatologiju često stiču utisak da takve osobe predstavljaju neke izvanredne talente. Međutim, upravo ta nauka objašnjava da ta njihova hiperaktivnost u smislu da budu posebni proističe iz njihovog prekomijernog nagona za kompenzacijom osjećaja neke manjkavosti. Takvo pogrešno držanje rezultira zamračivanjem istine: da je normalan čovjek najbogatiji od svih.
Četvrto poglavlje ove knjige sadrži jedan koncizan opis nekih od tih poremećaja, njihovih uzroka i biološke realnosti koji su izabrani na takav način da omoguće razumijevanje ovog djela kao cjeline. Drugi podaci su distribuirani kroz mnoge specijalizovane radove koji neće biti ovdje uključeni.
Međutim, moramo uzeti u obzir da je naše znanje na ovom području još uvijek nezadovoljavajuće u smislu razumijevanja i nalaženja rješenja za mnoge teške probleme u društvenom životu. Mnogi naučnici smatraju ovo područje nauke sporednim; drugi uzimaju u obzir njegovu “nezahvalnost”, jer tu često dolazi do nerazumijevanja sa drugim specijalistima. Kao posljedica toga, pojavili su se razni koncepti i raznovrsne semantičke nagodbe a opšte znanje u toj nauci je još uvijek karakteristično po njegovoj pretjerano deskriptivnoj prirodi.
Odatle, ova knjiga obuhvata napore čija je svrha da se rasvijetle uzročni aspekti ovog deskriptivno poznatog fenomena. Ovi patološki fenomeni koji su u pitanju, dovoljno niskog inteziteta da se lako sakriju od mišljenja životne okoline, bez ikakvih poteškoća se uklapaju u vječni proces geneze zla, koji kasnije utiče na ljude, porodice i cijela društva. Kasnije ćemo u ovoj knjizi vidjeti kako ti patološki faktori postaju nezamjenljive komponente u jednoj sintezi koja rezultira sveopštom ljudskom patnjom, kao i to da praćenje njihovih aktivnosti uz pomoć naučnog nadzora i društvene svijesti može da se ispostavi kao jedno efikasno oružje protiv zla.
Zbog navedenih razloga, obim nauke o psihopatologiji predstavlja jedan nezamjenljivi dio onog objektivnog jezika kojeg smo prije pominjali. Preciznost bioloških i psiholoških faktora na tom području neprestano se povećava i tako postaje bitan preduslov za razumijevanje mnogih fenomena koji tište društvo, kao i za jedno moderno rješenje vijekovima starih problema. Biolozi, doktori i psiholozi koji se bore s tim klizavim problemima zaslužuju pomoć i ohrabrenje od strane društva jer će njihov rad omogućiti buduću zaštitu ljudi i nacija od jednog zla, čije uzroke još uvijek nedovoljno razumijemo.