Kozmički kontekst grčke filozofije – Sedmi dio

Anaksagora iz Klazomena 500. – 428. pr. Kr.

Sada dolazimo do jonske škole. I ponovno nalazimo našeg ranog grčkog filozofa rođenog u zapadnoj Turskoj, dijelu Jonske lige,^[1] iako se, poput nekoliko drugih, preselio u Atenu kao mladić. Anaksagora je započeo kao Anaksimenov učenik i napisao je djelo koje počinje: “Sve stvari su bile zajedno; tada je došao Um i postavio ih je u red”. Nije baš sjajno, ali ide u pravom smjeru! Radije je obrnuto od onoga što je govorio Heraklit, a to je da je “Kozmički Um” prethodio svemu.

Anaksagora je rođen u plemenitoj i bogatoj obitelji i predao je svoje nasljedstvo svojim rođacima, jer mu se, poput Heraklita, nije dalo time zamarati. Njegove su ideje bile da je Sunce masa užarenog metala i da je veće od Peloponeza. Također je objavio da na Mjesecu postoje brda i doline i naselja. Rekao je da je cijeli svemir sastavljen od sićušnih tijela i da je Um njegov pokretački princip. Pa, to stvarno i nije tako loše!

U početku su se zvijezde kretale na nebu kao u kupoli koja se okreće, tako da je nebeski pol koji je uvijek vidljiv bio okomit. Ali u jednom trenutku, pol je zauzeo svoj nagnuti položaj. On je rekao da je Mliječni put odraz svjetla zvijezda koje ne obasjava Sunce; kometi su bili spojevi planeta koji su tada emitirali plamen; meteoriti su bile iskre koje je bacao zrak, grmljavina su bili oblaci koji su udarali zajedno, munje su njihovo snažno trenje, a potresi su bili rezultat poniranja zraka u Zemlju, nešto poput zemaljskog podrigivanja.

Također je predviđao vrijeme na temelju promatranja, a jednom su ga pitali hoće li neka brda ikada postati more, a on je odgovorio “da, samo treba vremena”. Bio je u pravu, naravno.

Anaksagora je navodno bio prvi koji je rekao da je Homer u svojim epovima davao primjere vrline i pravde, a nije samo pričao lude priče iz čiste zabave, što je bilo pametno zapažanje i, koliko vidim, dobro je poduprto modernim analizama.^[2]

Zatim postoji priča da je predvidio da će pasti meteorski kamen i to se i dogodilo. Datum je malo dvojben, ali većina stručnjaka se slaže da je to bilo 467. godine prije Krista u Aegospotamiju, na poluotoku Galipoli (u istočnoj Trakiji)^[3] Anaksagora je opisao ovaj komet kao “objekt izuzetne veličine”, a mnogo godina kasnije, rimski povjesničar Seneka, koji je imao originalne izvore koji su danas izgubljeni, opisao ga je da je bio velik kao “velika zraka”. Tada je Anaksagora izjavio da je cijelo nebo napravljeno od kamenja i da je brzina njegove rotacije jedina stvar koja drži kamenje na mjestu i kada bi se ono opustilo, ono bi palo. Nije loše, ha?

Ali, oh čovječe! Upao je u velike nevolje! Postoje različiti izvještaji: 1) Kleon ga je optužio za bezbožnost jer je Sunce proglasio masom užarenog metala; obranili su ga i kaznili malom globom. 2) Tukidid ga je optužio za izdajničko dopisivanje s Perzijom, kao i za bezbožnost, a kazna je bila smrt. 3) Bio je bolestan, slab i iscrpljen kad je došao na sud i bio je oslobođen zbog suosjećanja. 4) Periklo ga je snažno branio i bio je pušten, ali je potom počinio samoubojstvo zbog poniženja koje je pretrpio.

To je otprilike to za Anaksagoru. Dala sam mu ovoliko prostora samo zbog optužbi podignutih protiv njega nakon što je izjavio da nebo nije tako sigurno kao što se tvrdilo. To mi se čini vrlo čudnim. Pogotovo što je u to vrijeme posvuda bilo toliko mnogo filozofa koji su teoretizirali i tvrdili ovo ili ono, a nitko o tome uopće nije razmišljao sve dok se ovaj tip nije oglasio i rekao da kamenje može – i vjerojatno hoće – pasti s neba. Naravno, njegovo objašnjenje zašto bi se to dogodilo je bilo glupo, ali nije u tome stvar. Definitivno mi se čini da je to bila svjesna odluka tadašnjih moćnika da nitko ništa ne smije govoriti o kamenju koje pada s neba, a ako hoćeš biti filozof, najbolje ti je po stranačkoj liniji, koja govori da se gore uopće ništa ne događa; nikada nije, i nikada neće. Očito je da su elitni vladari nadzirali stvari i nisu željeli da takve priče uzburkaju mase. Dakle, dopustite mi da parafraziram kraljicu Gertrudu u Hamletu: Mislim da su se previše bunili!

Sokrat 469. – 399. pr. Kr.

Deset godina nakon Konfucijeve smrti, Sokrat je rođen u Ateni tijekom stoljeća koje se naziva zlatnim dobom Atene. Grci su zaustavili Perzijance kod Maratona 490. i zauvijek ih odbili 480. kod Salamine i 479. kod Plateje. Uz sigurnost od stranog napada, pripremljen je put Eshilu, Sofoklu, Euripidu, Aristofanu, Periklu, sofistima i Sokratu. Budućnost je izgledala svijetla, ali nije trebala potrajati tijekom Sokratova života, kao što ćemo vidjeti.

Vrlo malo se zna o njegovom stvarnom životu i učenjima jer nam je sve filtrirano kroz njegove učenike, Platona, Ksenofonta i Aristofana. Aristofan ga opisuje kao klauna koji je učio svoje učenike kako se varkom izvući iz dugova. Iako se ovo često smatra parodijom, istina je da nitko ne zna kako je Sokrat zarađivao za život budući da se posvetio isključivo raspravljanju o filozofiji. Aristofan također prikazuje Sokrata kao plaćenog učitelja koji je vodio sofističku školu, ali Platon i Ksenofont izričito poriču da je on ikada prihvatio plaćanje za podučavanje. Kasniji izvori tvrde da je bio klesar. Platon spominje njegovu vojnu službu: u Apologiji, Sokrat uspoređuje svoju vojnu službu sa svojim pravnim problemima koji su ga naposljetku doveli do smrti, prikazujući Sokrata kako kaže da svatko u poroti koji misli da bi se trebao povući iz filozofije također mora misliti da bi se vojnici trebali povući kada se čini vjerojatnim da će biti ubijeni u bitci.

Diogen izvještava da je Sokrat navodno bio Anaksagorin učenik i kada je potonji osuđen na smrt zbog bezbožnosti, postao je učenik Arhelaja, fizičara. Čini mi se neobičnim da su i Anaksagora i Sokrat, dvojica zaredom, bili osuđeni na smrt. Ali Sokrat je živio u vrijeme Peloponeskog rata i Trideset tirana, pa bih vam, čitatelju, trebala dati kratak pregled te situacije. (Vjerujte mi, ne volim pisati o ratovima, pa će ovo biti Peloponeski rat sveden na svega par stranica!)

Trideset tirana

Peloponeski rat se vodio između 431. i 404. godine pr. Kr. Glavni borci bili su gradovi-države: Atena protiv Sparte. Svaki od tih gradova imao je vlastiti niz saveza koji su uključivali gotovo sve ostale gradove-države. Borbe su se proširile na cijeli grčki svijet. Sokrat je imao oko 38 godina kad je sve počelo, a trajalo je gotovo 30 godina u pozadini svih njegovih filozofiranja!

Atenjani su, u osnovi, bili na čelu carstva koje je bilo uglavnom pomorsko. Sparta, u drugom kutu ringa, bila je na čelu niza neovisnih država koje su uključivale kopnene sile (jaka vojska) plus manju morsku silu Korinta. Atenjani su bili bogatiji jer su ubirali danak od članova svog carstva.

Sve je počelo kada je Atena prekršila ugovor koji je sklopljen 445. godine pr. Kr. Spartanci su optužili Atenu za agresiju i prijetili ratom. Periklo, kojeg smo sreli kako navodno brani Anaksagoru, bio je najutjecajniji vođa i savjetovao je Atenu da ne odustaje. Diplomacija nije uspjela, a spartanski saveznik, Teba, napao je atenskog saveznika, Plateju, i nakon toga je bila makljaža.

Nakon samo dvije godine borba naprijed-natrag, kozmos je očito komentirao ponašanje naroda: 430. pr. Kr. je stigla kuga. Epidemija je u prvom krugu ubila oko trećinu stanovništva (neki kažu jednu četvrtinu) i taj bi se postotak vjerojatno mogao primijeniti i na gubitak vojske/mornarice. Vjeruje se da je ušla u Atenu kroz Pirej, gradsku luku i jedini izvor hrane i zaliha koje su dolazile iz Afrike (prema Tukididu). Spartu i velik dio istočnog Sredozemlja također je pogodila bolest. Sam Tukidid se razbolio i preživio. Stoga je mogao točno opisati simptome bolesti zajedno sa njegovom poviješću rata.

Međutim, u pravilu, nije bilo tobožnjeg uzroka; već ljude dobrog zdravlja odjednom je napala jaka vrućina u glavi, crvenilo i upala u očima, unutarnjim dijelovima, poput grla ili jezika, koji su postajali krvavi i ispuštali su neprirodan i smrdljiv dah.Nakon ovih simptoma uslijedilo je kihanje i promuklost, nakon čega je bol ubrzo došla do prsnog koša i izazvala jak kašalj. Kad se to fiksiralo u želucu, uznemirio ga je; tada je uslijedilo ispuštanje žuči svih vrsta koje su liječnici poznavali, popraćeno vrlo velikom tjeskobom. U većini slučajeva također je uslijedilo neučinkovito povraćanje, izazivajući snažne grčeve, koji su u nekim slučajevima prestali ubrzo nakon toga, u drugima mnogo kasnije.

Izvana tijelo nije bilo jako vruće na dodir, niti blijedo, već crvenkasto, s podljevima i izbijalo je u male pustule i čireve. Ali iznutra je gorjelo tako da pacijent nije mogao podnijeti da na sebi ima odjeću ili čak najlaganije rublje; ili doista da bude bilo što nego potpuno gol. Najviše bi voljeli da se bace u hladnu vodu; kao što su to doista učinili neki od zanemarenih bolesnika, koji su uronili u kišne spremnike u svojim mukama neutoljive žeđi; iako nije bilo razlike piju li malo ili mnogo.

Osim toga, nije ih prestao mučiti jadan osjećaj nemogućnosti odmora i sna. Tijelo u međuvremenu nije malaksalo sve dok je kuga bila na vrhuncu, ali je izdržalo čuda protiv njezinog razaranja; tako da kad su podlegli, kao u većini slučajeva, sedmog ili osmog dana unutarnje upale, imali su još nešto snage u sebi. Ali ako su prošli ovu fazu, a bolest se spustila dalje u crijeva, izazivajući ondje jaku ulceraciju popraćenu teškim proljevom, to je dovelo do slabosti koja je općenito bila fatalna.

Jer poremećaj se najprije nastanio u glavi, odatle je krenuo cijelim tijelom, a čak i tamo gdje se nije pokazao smrtnim, ostavio je trag na ekstremitetima; jer se nastanio u intimnim dijelovima, prstima na rukama i nogama, a mnogi su ostali s gubitkom ovih, neki također i bez očiju. Drugi su ponovno bili zahvaćeni potpunim gubitkom pamćenja pri prvom oporavku i nisu poznavali ni sebe ni svoje prijatelje.^[4]

Titus Lucretius Carus (99.-55. pr. Kr.) daje drugi povijesni opis koji se morao temeljiti na drugom izvještaju jer, iako se njegov izvještaj vrlo podudara s Tukididovim opisom, identificira daljnji simptom bolesti, koji, kako on navodi, prati ulceracija, koja se javlja oko osmog ili devetog dana.

Ako je itko tada još izbjegao propast tog uništenjaTamo su ga čekali sljedećih dana

Slabost i smrt od čira

I crni iscjedak iz trbuha, ili nešto drugo

Kroz začepljene nosnice curilo bi

Mnogo prljave krvi, često s bolovima u glavi.^[5]

Tukididov izvještaj o kugi slikovito prikazuje potpuni nestanak društvenog morala tijekom epidemije. Rekao je da su se ljudi prestali bojati zakona, jer su osjećali da već žive pod smrtnom kaznom. Također su počeli uludo trošiti svoj novac, jer su mislili da neće živjeti dovoljno dugo da uživaju u plodovima ulaganja. Također je zabilježeno da su se ljudi prestali pristojno ponašati, jer većina nije očekivala da će živjeti dovoljno dugo da zbog toga uživaju dobar glas.^[6][7] Atenske su žene bile privremeno oslobođene strogih ograničenja društvenih običaja i Atena je bila prisiljena imenovati suca zvanog gynaikonomos da ih kontrolira.^[8]

Ovdje nas najviše zanimaju vjerska previranja koja su nastala u to vrijeme. Budući da je bolest pogađala sve, bez obzira na pobožnost osobe, ljudi su se osjećali napuštenima od strane bogova i činilo se da nema nikakve koristi od njihovog štovanja. Atenjani – vjerojatno mudriji od svojih vođa – ukazivali su na kugu kao dokaz da su bogovi naklonjeni Sparti, a to je potkrijepilo proročište koje je reklo da će se sam Apolon (bog kuge) boriti za Spartu ako se oni bore svom snagom. Ranije je proročište izjavilo da “dolazi rat s Dorcima [Spartancima] i u isto vrijeme smrt”.^[9]

Kuga se vratila još dva puta, 429. godine pr. Kr. i u zimi 427/6. godine pr. Kr.. Perikla je usmrtila bolest 429. pr. Kr., a prema Tukididu, Atenu je nakon toga vodio niz nesposobnih ili slabih vođa. To ih je malo srušilo, ali su se vratili za još jednu rundu. Tukidid je rekao da se atensko stanovništvo tek 415. pr. Kr. dovoljno oporavilo da je moglo krenuti u katastrofalnu sicilijansku ekspediciju. (Čovjek bi pomislio da bi do sada shvatili da Kozmos želi da se ljudi lijepo igraju zajedno!) U jednom trenutku se činilo da Sparta gubi, sve dok se i druge atenske države nisu odlučile pobuniti. To je dovelo do spartanske pobjede i privremenog mira koji je trajao 6 godina. Zatim, Atena je pokrenula gore spomenuti masivni napad na Siciliju (dio atenskog carstva koji se pobunio) i to je trajalo još 11 godina. Na kraju su Atenjani bili vojno potpuno uništeni.

Dakle, sada je 411. godina pr. Kr., Atena je u nemiru, demokraciju je srušila oligarhijska stranka koja je potom srušena od strane onoga što je rečeno da je umjereniji režim, a do kraja godine, obnovljena mornarica pomogla je obnoviti demokraciju. Međutim, mirovne ponude iz Sparte bile su odbijene i svi su poslali svoje male čamce da se opet okušaju u borbi! Konačni kraj je došao 405. godine pr. Kr., kada je atenska flota uništena u – iznenadit ćete se – Aegospotamiju.

Doista. Upravo ono mjesto gdje je 467. godine naš dragi pokojni Anaksagora navodno predvidio i svjedočio padu meteorske stijene i stvorio je teoriju zbog koje je možda osuđen na smrt. Stvarno vas tjera da jednostavno zastanete i zapitate se što se dovraga ovdje zapravo događa. Anaksagora je navodno umro 428. godine pr. Kr. – gotovo 40 godina nakon navodnog udara meteorita u Aegospotami – kao rezultat njegovih tvrdnji o meteoritu, a njegova smrt bila je samo nekoliko godina nakon početka ovog glupog rata. A došla je i kuga? I još više ratova? Nije li to upravo ono što Bailey, Clube i Napier pretpostavljaju da se događa tijekom vremena povećanog toka kometa s pratećim vatrenim kuglama i meteoritima? Čemu izmišljena priča u izvorima o nekakvoj mogućoj “izdajničkoj prepisci” s Perzijancima tj. 467. pr. Kr.^[10] Zašto su datumi meteorita – ili što god da je stvarno bio – tako nesigurni? Izvori sugeriraju 470., 467. i 442., a izbor je pao na 467. pr. Kr. Bacimo brzi pogled na naš katalog.^[11]

470. pr. Kr., Kina: viđen je zvjezdani komet. (Ho, 12)467. pr. Kr., Kina, Grčka: Viđen je zvjezdani komet. Taj se događaj često, ali netočno, pripisuje Halleyevom kometu. Ovo je komet koji je Plutarh primijetio da se pojavio prije pada meteorita u Aegospotamiju u Grčkoj. (Ho, 13), (Barrett, 4)

433. pr. Kr., Kina: primijećen je zvjezdani komet. (Ho, 14)

426. pr. Kr., zima, Grčka: komet se pojavio na sjeveru oko vremena zimskog solsticija. (Barrett, 4)

Rekla bih, na temelju datuma Anaksagorine smrti, ako je to doista bilo zbog njegove bezbožnosti kada je govorio o kamenju koje pada s neba, to bi sigurno moralo biti vremenski bliže događaju iz 467. pr. Kr. ILI je postojao kasniji događaj “kamenja koje pada s neba” koji je vremenski bio bliži njegovoj smrti 428. pr.Kr. Je li došlo do još jednog pada meteorita ili jednostavno dramatičnog kometa u vrijeme Anaksagorine smrti? To nije moglo biti viđenje iz 426., ali je mogao biti događaj iz 433. koji je možda povezan s padajućim kamenjem. I ako je to slučaj (kao što to je slučaj u mnogim drugim događajima kroz povijest), pošast Atene, koja je došla nekoliko godina kasnije, vrlo je vjerojatno bila “izraz gnjeva bogova” nošen kometom.

Pa, to je samo još jedan primjer pogiblji iz povijesti. Čitaš i misliš da su se stvari staložile, ali ako držiš oči otvorene, postaviš nekoliko pitanja, uneseš malo znanosti, posebno o kometima i slično, i sve se jednostavno raspadne. U međuvremenu, natrag na Trideset tirana.

I tako je slavni Lisandar uništavao Atenjane (uz pomoć Perzije), a grad je stavljen pod opsadu i izgladnjivan da se pokori. Kulturno najnapredniji grčki grad-država se cijelio vrijeme ponašao kao da je pao s glupog stabla i udario u svaku granu na putu dolje. Njihova arogancija i pohlepa doveli su ih do pada i očito nisu čitali Heraklita! Šteta što današnje vlade i nacije ne uče iz povijesti.

Kao što je spomenuto, velika snaga Atene bila je njezina mornarica. Također su izgradili masivne obrambene zidove. Prema uvjetima predaje Atene Lisandru, Sparta je preuzela zapovjedništvo nad Atenom. Odmah su uništeni dugi zidovi i utvrde, predana je atenska flota, opozvani su izgnanici, a glavni vođe atenske demokracije su zatvoreni. Zatim je skupina od trideset lokalnih ljudi imenovana da vladaju Atenom i oblikuju novi, oligarhijski ustav. Pogrešno je pomisliti da su svi Atenjani bili nesretni. Mnogi u Ateni su bili skloniji oligarhiji u odnosu na demokraciju. Kasnije je pro-demokratska frakcija obnovila demokraciju, ali samo pomoću sile.

Atenjani tog vremena nazivali su ih jednostavno “oligarhijom” ili “tridesetoricom”, a tek su ih kasniji povjesničari nazvali “trideset tirana“. Teleološka “povijesna” perspektiva ovog događaja bila je da su Tridesetorica ozbiljno smanjila prava Atenjana, uključujući nametanje ograničenja na broj građana kojima je dopušteno glasati. Ovo se smatra činom bogate elite koja se protivila podvrgavanju glasovima “rulje” u širokoj demokraciji u kojoj su svi slobodni odrasli muškarci mogli glasovati. Tridesetorica su ograničila sudjelovanje u pravnim funkcijama – koje su prije bile otvorene svim Atenjanima – na odabranu skupinu od 500 osoba.

Ali pogledajmo ovdje malo perspektive. Čini mi se da su glavni ljudi u početku bili ti koji su Atenu i sve ostale uvukli u cijelu zavrzlamu s gotovo 30 godina rata i te ljude koji su bili glavni, za koje se mora pretpostaviti da su bili “bogata elita”, Lisandar je zatvorio. Nadalje, jedan od vodećih članova Tridesetorice bio je Kritija, Platonov praujak i Sokratov bliski suradnik. Kao jedan od novih vladara, osobno je stavio na crnu listu mnoge Atenjane koji su zatim pogubljeni i njihovo bogatstvo je zaplijenjeno. Ukratko, čini se da su bogataši neko vrijeme primjenjivali silu i da su te mjere osmišljene kako bi se riješio taj problem. Ono što su učinili može izgledati kao banda zle, bogate elite koja tjera svoj put, ali svakako postoji i drugi način da se na to gleda.

Sljedeće što su Tridesetorica učinila bilo je da su započeli čistku važnih vođa narodne stranke tijekom Peloponeskog rata. Imajte na umu da su ti ljudi izazvali rat i nastavili ga, dovodeći do smrti desetaka ili stotina tisuća građana, a sve to kako bi zaštitili svoju pohlepu, svoje carstvo. Dakle, ono što vidimo su stotine bogatih elitnih bivših vladara koji su osuđeni na pogubljenje pijući kukutu, dok su tisuće drugih protjerani iz Atene. Jedan od najpoznatijih ljudi koji su pobjegli iz Atene tijekom ove vladavine terora bio je bogati Lizije, koji se spominje u Platonovoj Republici. Dakle, doista, bogati su bili meta nove oligarhije.

Ali nijedna skupina od trideset ljudi ne može se postaviti na vlast bez nekoliko loših pojedinaca. Teško je pokušati vidjeti što se stvarno događalo kroz maglu od nekoliko tisućljeća. Mnogi smatraju Sokrata najmudrijim od Grka, a borio se na strani Atene protiv Sparte tijekom Peloponeskog rata, pa je iznenađujuća njegova moguća upletenost u Trideset tirana koje je podupirala Sparta. Nažalost, on nije pisao, pa je povjesničarima ostalo samo ono što je o tome rekao Platon.

U Platonovoj Apologiji, koja je mogla biti napisana iz osobnih propagandnih razloga (kako bi se pomirio s režimom pod kojim je živio, tj. lizao je čizme), Sokrat prepričava događaj u kojem su Tridesetorica jednom naredila njemu (i još četvorici muškaraca) da dovede pred njih za pogubljenje Leona Salaminskog, čovjeka poznatog po svojoj pravednosti i čestitom karakteru. Dok su ostala četvorica poslušala, Sokrat je to odbio, ne želeći sudjelovati u krivnji krvnika. Svojim neposluhom, Sokrat je znao da dovodi vlastiti život u opasnost i tvrdio je da mu je samo raspuštanje oligarhije ubrzo nakon toga spasilo život.^[12] To zvuči kao malo naknadne kontrole štete jer je, zapravo, režim došao na vlast nakon Tridesetorice koja je Sokrata osudila na smrt! I ponovo nešto stvarno nije u redu sa slikom koju nam daju standardna tumačenja.

Tridesetorica su imenovala Vijeće od 500 ljudi za obavljanje pravosudnih funkcija koje su prije pripadale svim građanima. (U demokratskoj Ateni, porote bi se mogle sastojati od stotina ili tisuća građana bez predsjedavajućeg suca, što zvuči kao pravda kojom vlada gomila, a ne kao uređena demokracija.) Imenovali su policiju i dali samo 3000 građana pravo na suđenje i da nose oružje.

Godinu dana kasnije, grupa izgnanika predvođena bogatim elitnim generalom Trasibulom, svrgnula je Tridesetoricu u državnom udaru koji je ubio Kritiju. Bogati elitist Lizije je bio s prognanicima koji su se vratili. Lizija se smatra jednim od Deset atičkih govornika; ukratko, bio je dobar u držanju govora i raspirivanju rulje, što je zapravo ono što je izgleda bila suština atenske demokracije. Nakon povratka, napisao je Protiv Eratostena kao optužnicu protiv Eratostena, jednog od Tridesetorice, za ubojstvo njegovog (Lizijinog) brata, Polemarha. Ovaj se govor još uvijek smatra jednim od najpoznatijih svjetskih govora, a neki ga povjesničari identificiraju kao Lizijin osobni najbolji govor. I to je najvjerojatnije bilo malo više od propagande vođene emocijama.

Spomenimo, na primjer, Anytusa. Bio je iz obitelji novih bogataša i postao je moćan, bogat, elitni političar u Ateni. Služio je kao general u P-ratu tijekom kojeg je izgubio Pylos od Spartanaca i bio je optužen za izdaju. Oslobođen je podmićivanjem porote, prema Aristotelu. Bio je vodeći pristaša demokratskog pokreta protiv oligarhije. Što je još napravio? Bio je jedan od Sokratovih tužitelja.

Čini se da je povratak “demokracije” u Atenu samo pogoršalo stvari. Promjene koje su Tridesetorica mogli napraviti nikada se neće saznati, jer je Atena nastavila svoj pad prema dolje, što je dovelo do preuzimanja vlasti od strane Filipa Makedonskog i njegovog sina Aleksandra.

Ne prestaje me čuditi da, uz smrt i razaranje posvuda, uz komete na nebu, vjerojatne vatrene kugle i meteorite, uz vjerojatno ludo vrijeme i svakako kugu, bogata elita nikada ne prestaje sa svojom težnjom da ostane na vlasti i uništi društveno tijelo koje su zarazili poput virusa, da bi na kraju bili bačeni na smetlište povijesti s tim tijelom i spaljeni. Oni to, čini se, nikad ne shvaćaju.

Pa, to je bilo veselo! Mislim da je vrijeme da se vratimo našim filozofima, sada kada imamo malo bolju ideju o svijetu u kojem su živjeli. Samo želim istaknuti da smo cijeli Peloponeski rat obradili na samo nekoliko stranica pa sam sigurna da je to nekakav rekord!

_________________________

Bilješke:

^[1] Konfederacija nastala na kraju Melijačkog rata sredinom 7. stoljeća pr. Kr. koja se sastojala od dvanaest jonskih gradova smještenih u današnjoj zapadnoj Turskoj.
^[2] Vidi Louden (2011.), Homer’s Odyssey and the Near East.
^[3] Sjeveroistočna Grčka.
^[4] Prijevod M.I. Finleya u The Viking Portable Greek Historians, str. 274-275.
^[5] Bailey (1947.), Prolegomena, Lukrecijevo De Rerum Natura.
^[6] Tukidid, II.53.
^[7] Isti slom društvenih kontrola zabilježen je tijekom Crne smrti u srednjem vijeku.
^[8] To nas uistinu podsjeća na “pošast vještica” koju je inkvizicija progonila nakon Crne smrti u srednjem vijeku!
^[9] Tukidid, II.53; Tukidid, II.54.
^[10] Perzijanci su pomogli Sparti i dalje u ratu.
^[11] Većina referenci o kometima iz Yeomans (1991.), Comets: A Chronological History of Observation, Science, Myth, and Folklore.
^[12] Apology, 32c-d. Vidi također: https://www.factinate.com/people/42-mysterious-facts-socrates-father-philosophy/