Kozmički kontekst grčke filozofije – Deveti dio

Idemo sada na trenutak u drugom smjeru, gdje Diogen spominje neobičnu razmjenu u svojoj knjizi Sokratov život.

Za razliku od većine filozofa, on nije imao potrebu putovati, osim kada je trebao ići na ekspediciju. Ostatak života ostao je kod kuće i sve žešće raspravljao sa svakim tko bi s njim razgovarao, s ciljem ne da promijeni svoje mišljenje, već da dođe do istine. Kažu da mu je Euripid dao Heraklitovu raspravu i pitao ga je za mišljenje o njoj, a da je njegov odgovor bio: “Dio koji razumijem je izvrstan, kao i, usuđujem se reći, dio koji ne razumijem; samo bi za to bio potreban delski ronilac.”^[1]

Zatim, u svjoj knjizi Heraklitov život, piše:

Priču o Sokratu koju je ispričao Ariston^[2] i njegove opaske kada je došao do Heraklitove knjige, koju mu je donio Euripid, spomenuo sam u svom Sokratovom životu. Međutim, Seleuk gramatičar^[3] kaže da izvjesni Kroton u svojoj knjizi pod nazivom Ronilac pripovijeda da je spomenuto Heraklitovo djelo prvi put u Grčku donio neki Krates, koji je nadalje rekao da zahtijeva delskog ronioca da se u njemu ne utopi. Naslov koji su mu neki dali je Muze, a drugi O prirodi; ali Diodot ga naziva “Nepogrešivim kormilom za vladavinu života“; drugi “vodič ponašanja, kobilica cijelog svijeta, za sve podjednako”.^[4]

Čovjek se pita, što je “delski ronilac”? Je li to tako jednostavno kao pretpostavka da je Heraklitov rad bio toliko dubok da je trebao iskusnog plivača da zaroni u dubinu kako bi iz nje izvukao bisere? Ili ovdje postoji nešto više? Je li ovo skrivena aluzija na nešto što bi moglo biti važno o odnosima između tih pojedinaca? Ili o njihovim idejama?

Prvo, razmotrimo jednu od optužbi protiv Sokrata; “…odbijanje priznavanja bogova koje priznaje država i uvođenje drugih novih božanstava.” Prilikom svoje smrti, Diogen nam govori sljedeće:

… prema nekima, sastavio je početak hvalospjeva: “Hvaljen bio, Apolone, gospodaru Deloa! Hvaljena bila Artemido, vi plemeniti paru!”

Jesu li Apolon i Artemida bili “nova božanstva”?

Apolon je bio priznat kao bog svjetla i Sunce, istina i proročanstvo, liječenje, kuga, glazba, itd. On je bio sin Zeusa i imao je sestru blizanku, djevičansku lovicu, Artemidu. Bio je poznat među Etruščanima kao Apulu. Bio je mecena Delfa – proročko božanstvo Proročišta. Lira je bila jedan od njegovih simbola, kao što je bila i simbol za Orfeja. (Podsjetimo se da se Sokrat obvezao naučiti svirati liru.) Dugo se pretpostavljalo, već od 3. stoljeća prije Krista, de se među Grcima poistovjećivao s Heliosom, a Artemida se identificirala s Mjesecom. Međutim, učenjak Joseph Fontenrose je izjavio da nije bilo dokaza o ovom povezivanju prije 3. stoljeća naše ere!^[5]

Homerske himne predstavljaju Apolona kao uljeza sa Sjevera i njegov se dolazak morao dogoditi tijekom mračnog srednjeg vijeka. Njegov sukob sa Zemljom predstavljen je legendom u tome kako je ubio njenu kćer, zmije Piton. Apolon i Artemida svojim strijelama mogu donijeti smrt. Ideja da bolest i smrt dolaze od “nevidljivih strijela” ispaljenih od strane nadnaravnog bića bila je zajednička germanskoj i nordijskoj mitologiji. Vedski Rudra ima sličnu ulogu kao Apolon, ​​a taj strašni bog se zove “Strijelac”. Luk je atribut Shive. Rudra je svojim strijelama također mogao donijeti bolesti. I drugi zmajevi i zmije klize uokolo tamo u svim tim pričama, sugerirajući veze s kometima.^[6][7]

Čini se da proročki kult seže u prošlost u mikensko doba, a u povijesno su se doba svećenici iz Delfa nazivali “ljudi s dvostrukom sjekirom” što ih također povezuje s Minojcima. Dvostruka sjekira bila je sveti simbol kretskog labirinta i vjerojatno je prikaz manifestacije kometne plazme.

Znanstvenici su odavno priznali Apolonovo negrčko porijeklo, ali se pretpostavljalo da je došao iz Anatolije gdje su pronađena proročka svetišta, simboli itd. kao i tekstovi o pročišćenju i o egzorcizmu koji su se pojavili na starim asirsko-babilonskim pločama. Hetitski tekst spominje da je kralj pozvao babilonsku svećenicu da dođe i izvede određeno pročišćavanje. Sličnu priču iznosi i Plutarh koji piše da je prorok s Krete Epimenid pomogao Solonu (oko 638. pr. Kr. – 558. pr. Kr.) u pročišćenju Atene nakon zagađenja koje su donijele Alkmeonide o kojem smo prije raspravljali.^[8]

Homer prikazuje Apolona na strani Trojanaca protiv Ahejaca tijekom Trojanskog Rata, stoga je prikazan kao strašni bog u kojeg Grci ne smiju vjerovati. U kasnom brončanom dobu (1700. do 1200. pr. Kr.), hetitski i huritski bog Aplu bio je bog kuge kojeg su zazivali za vrijeme pošasti kako bi ju okončao. Aplu znači “sin od” i bila je to titula dana Nergalu. (Napomena: etruščanski Apulu iznad.) Apolonov je kult već bio u potpunosti uspostavljen i u Delosu i u Delfiju oko 650. pr. Kr. i učestalost “božanstvenih imena” davana djeci, kao što su Apolodorus ili Apolonios, svjedoče o njegovoj popularnosti.

Zaključno, možemo reći da, ne, Apolo i Artemida nisu “nova božanstva” koja je uveo Sokrat, pa se ta tvrdnja mora odnositi na nešto drugo. Možda je on došao do toga stava nakon što je čitao djela Heraklita i Pitagore? Podsjetimo se na Heraklitovo djelo:

… njegova rasprava O PRIRODI bila je podijeljena u tri diskursa, jedan o svemiru, drugi o politici i treći o teologiji. Položio je knjigu u Artemidin hram i, “prema nekima, učinio ju još opskurnijom kako joj nitko osim adepta ne bi pristupio.”

Tvrdnja da samo adept može prodrijeti Heraklitovo djelo odmah nas podsjeća na delskog ronioca kao opisno ime za takvog adepta.

Referirajući se natrag na očito Apolonovo podrijeklo sa sjevera vodi me do ove točke: Pitagora je također povezivan s “Hiperborejskim Apolonom”, a jedna od poveznica između Sokrata i Pitagore je ta što su oni oboje su prakticirali oblik proricanja. Pozivajući se na Sokrata, Diogen piše:

Obično je govorio da ga njegov nadnaravni znak unaprijed upozorava na budućnost…

S obzirom na nekoliko veza između Apolona i kuge/pošasti, podsjećamo se na posebnu točku koju je Diogen spomenuo da Sokrat nije bio pogođen kugom koja je pogodila Atenu tijekom Peloponeskih ratova.

Još jedna zanimljiva stvar je Diogenova opaska koja kaže da “za razliku od većine filozofa, nije imao potrebu putovati, osim kada je trebalo ići na ekspediciju”, nakon čega slijedi:

Ion s Hiosa pripovijeda da je u mladosti posjetio Samos zajedno s Arhelajom; a Aristotel je [također rekao] da je otišao u Delfe…

Dakle, nikada nije putovao osim ako je to bilo potrebno, ali spominju se dva putovanja. Je li posjet Samosu, Pitagorinom rodnom gradu, bio nekakva “obavezna” ekspedicija? Što je s ekspedicijom u Delfe? Je li i ovo bilo također “potrebno” iz nekog razloga? Dodatno, jedan Heraklitov fragment navodi sljedeće:

Sibila s buncajućim ustima izgovara stvari neveselo i neukrašeno i nemirisno, [ukratko, bez gluposti!] i njezin glas nosi se kroz tisuću godina zbog boga koji govori kroz nju.^[9] Gospodar čije je proročište u Delfima niti objavljuje niti taji, već daje znak. [Naglasak, moj]^[10]

Ovo nas podsjeća da je Pitagoru navodno poučavala delfijska svećenica Temistoklea. I unatoč činjenici da je Heraklit stavio Pitagoru na svoj uži popis ljudi koji nisu bili u stanju shvatiti sve, on je priznao da je on, doista, posjedovao veliko znanje.

Dakle, zapravo što je taj “Delski ronioc” i o čemu se tu radi? Tko je Croton i o čemu govori njegova knjiga Ronilac? Tko je Krates, za kojeg se kaže da je donio Heraklitovu knjigu u Grčku i dao isto mišljenje o njoj, koristeći isti izraz, kao sam Sokrat? (Imajte na umu da se kaže da je Euriped dao knjigu Sokratu.)

Jedini Krates za kojeg znamo je Stoički filozof, Krates iz Tebe, koji je živio između 365. i 285. pr. Kr., puno prekasno da bi on donio knjigu u Grčku za vrijeme Sokrata. Ne postoji neki drugi Krates. Ne spominju se “Krates” ili “Kroton/Croton” kao osobe iz Suda. Zapravo, Suda spaja obje verzije Diogena Laertije iz ove priče o delskom roniocu u jednu, ostavljajući dojam da je autor opaske isključivo Sokrat; da su pretpostavili da su Krates i So-krat (nijanse Billa i Teda!) bili su jedna te ista osoba.

Jedina stvar vezana uz Croton/Kroton koja mi pada na pamet je ta da je to bio grad u koji se Pitagora preselio 530. pr. Kr., gdje su on i njegovi sljedbenici očito bili dobrodošli i postali su aktivni u lokalnoj politici sve dok nisu uništeni.^[11]

Što je s Delskim roniocem? Zašto baš ronilac s Delosa, a ne iz bilo kojeg drugog mjesta? U antičko doba, za ronioce s ovog otoka se nije smatralo da imaju neke posebne sposobnosti niti da izvršavaju neke posebne zadatke koji bi ih mogli razlikovati od ronilaca koji žive na bilo kojem drugom otoku. Dakle, izraz naglašava poteškoću prodiranja u ono što Heraklit napisao i, kao što sam gore napomenula, može se usporediti s biti adept, što upućuje ne nekakvo tajno društvo ili misteriozni kult.

U ovom trenutku želim se vratiti na nešto što sam napisala u svojoj prvoj knjizi, Tajna povijest, koja odlično spaja nekoliko ovih elemenata zajedno, uključujući poveznicu s Hekatejom, jednim od onih na Heraklitovu kratkom popisu mudrih ljudi koji su bili blizu, ali nisu baš sve shvatili. Diodor Sikulski priča vrlo čudnu priču o Hiperborejcima koja je izvadak iz Hekatejeva djela:

Od onih koji su pisali o drevnim mitovima, Hekatej i neki drugi kažu da u regijama izvan zemlje Kelta (Galija) u oceanu leži otok ne manji od Sicilije. Ovaj otok, izvještaj se nastavlja, nalazi se na sjeveru i nastanjen je Hiperborejcima, koji se tim imenom nazivaju jer im je dom izvan točke odakle puše sjeverni vjetar; a zemlja je i plodna i daje svaki usjev, a budući da ima neobično umjerenu klimu daje dvije žetve svake godine.Saznajemo da Hiperborejci također imaju jezik koji im je svojstven i najprijateljski su raspoloženi prema Grcima, a posebno prema Atenjanima i Deljanima,koji su tu dobronamjernost naslijedili od najstarijih vremena. Mit također govori da su određeni Grci posjetili Hiperborejce i da su za sobom ostavili skupocjene darove s natpisima na grčkom pismu. I na isti način Abaris, Hiperborejac, došao je u Grčku u antičko doba i obnovio je dobronamjernost i srodstvo njegovog naroda s Deljanima. [Naglasci, moji]^[12]

Diodorova opaska o odnosima između Hiperborejaca i Atenjana i Deljana je izvanredana na specifičan način jer kaže da su “naslijeđeni iz najstarijih vremena”. Ono što je uzbuđujuće je izjava da je nešto skupo i napisano odneseno Hiperborejcima i ostavljeno im je. Da je ova priča bila poprilično česta dokazuje činjenica da Herodot također piše o odnosu Hiperborejaca i Deljana:

Određeni sveti darovi, zamotani u pšeničnu slamu, dolaze od Hiperborejaca u Skitiju, odakle ih redom preuzimaju susjedni narodi sve dok ne stignu zapadno skroz do Jadrana: odande se šalju na jug, a prvi Grci koji su ih primili su Dodonejci. Zatim, nastavljajući prema jugu, stižu do Malijskog zaljeva, prelaze na Eubeju i prenose se iz grada u grad sve do Karista. Zatim preskaču Andros, Karistijci ih odvode na Tenos, a Tenijci na Delos. Tako se kaže da ove stvari stižu do Delosa u današnje vrijeme.^[13]

Zašto je Skitija prikazana istočno od Jadrana? Sumnjam da ovdje ima tragova, ali nemam vremena stati i ići u deset različitih smjerova vezano uz to. Moramo slijediti ovu konkretnu nit do kraja. Legendarna veza između Hiperborejaca i Deljana nas navodi na još jednu zanimljivu opasku Herodota, koja nam govori da je Leto, Apolonova majka, rođena na otoku Hiperborejaca.

Ovdje tvdimo da je postojao redoviti kontakt između Grka i Hiperborejaca tijekom mnogih stoljeća, ali za moderne povjesničare, to je vrlo upitno. Ovdje ne znamo da li govorimo o stvarnim ljudima koji su asimilirani u mitove o kometima ili ne. Ali mislim da to sugerira na porijeklo naroda koji je sišao u Grčku i Anatoliju u nekom trenutku u dalekoj prošlosti, u vrijeme velikog kometarnog bombardiranja, a ti ljudi bi mogli biti kasniji Mikenjani i Hetiti, pa čak i Rimljani, ali prije su bili Trojanci koji su bili narod Apolona koji je bio Hiperborejac! To, naravno, vodi do ideje, dugo teoretizirane prema brojnim znanstvenicima, da Troja nije bila na Mediteranu.^[14] Herodot ima još jednu zanimljivu stvar za reći o Hiperborejcima i njihovom slanju svetih darova na Delos:

Prvom prilikom poslani su da čuvaju dvije djevojke, za čija imena Deljani kažu da su Hiperoka i Laodika. Kako bi zaštitili djevojke na putovanju, Hiperborejci su poslali pet muškaraca da ih prate … dvije Hiperborejske djevojke su umrle na Delosu, a dječaci i djevojke s otoka još uvijek režu kosu u znak žalosti za njima… Postoji i jedna delfijska priča koja je od prije vremena Hiperoke i Laodice, o dvije druge hiperborejske djevojke, Arge i Opis, koje su došle na Delos istim putem. … Arge i Opis došli su na otok u isto vrijeme kad i Apolon i Artemida… ^[15]

Zvuči kao da se dogodila neka vrsta migracije i tu postoje neki misteriozni elementi koji nude nejasne aluzije na objekte moći i na egzodus. Herodot spominje na drugom mjestu, kada je raspravljao o zemljama “barbara”, da “Svi ovi osim Hiperborejaca su neprekidno zadirali u tuđi teritorij.” Bez stavljanja riječi u Herodotova usta, čini se da sugeriraju da Hiperborejci nisu bili pohlepni, željni moći i ratoborni.

Daljnji trag o religiji Hiperborejaca potječe iz mitova o Orfeju. Rečeno je da kada je Dioniz napao Trakiju (došavši s juga na sjever), Orfej nije smatrao da je prikladno štovati ga, već je umjesto toga ljudima Trakije propovijedao o zlu ubijanja žrtvovanjem. Naučavao je “druge svete misterije” u vezi s Apolonom, za kojeg je vjerovao da je najveći od svih bogovi. Dioniz se toliko razbjesnio da je poslao Menade^[16] na Orfeja u Apolonovom hramu gdje je Orfej bio svećenik. Oni su upali unutra, ubili sve muškarce koji su se okupili da čuju Orfejev govor, razčetvorili su Orfeja i bacili mu glavu u rijeku Hebrus gdje je otplutala nizvodno i dalje pjevajući. Odnesena je morem na otok Lezbos. Još jedna verzija priča je da je Zeus ubio Orfeja munjom (prikaz kometa) zbog odavanja božanskih tajni. On je bio odgovoran za uspostavljanje Apolonovih misterija u Trakiji, Hecate u Egini i Podzemna Demetre u Sparti. A ovo nas dovodi do daljnjeg Diodorovog otkrivenja o Hiperborejcima:

Na otoku također postoje i veličanstveno sveto predgrađe Apolona i značajan hram, koji je ukrašen mnogim zavjetnim darovima i sfernog je oblika. Nadalje, tu je grad koji je svet ovom bogu, a većina njegovih stanovnika su svirači na citri; i oni neprestano sviraju na ovom instrumentu u hramu i pjevaju himne hvalospjeve bogu, slaveći njegova djela…Kažu i da se mjesec, gledan s ovog otoka, čini kao da je samo malo udaljen od zemlje i da na sebi ima izbočine, poput onih na zemlji, koje su vidljive oku. Također se navodi da bog posjećuje otok svakih devetnaest godina, što je razdoblje u kojem se vraćaju zvijezde na isto mjesto na nebesima, i zbog tog razloga Grci nazivaju devetnaestogodišnje razdoblje “Metonova godina”.

U vrijeme ove pojave boga, on i svira na kitari i neprekidno pleše noću od proljetnog ekvinocija do izlaska Plejada, izražavajući na taj način svoje oduševljenje njegovim uspjesima. I kraljevi ovoga grada i nadzornici svetog područja nazivaju se Boreades, budući da su oni Borejevi potomci, a nasljeđe tih položaja uvijek se čuva u njihovoj obitelji.

Prije svega, čini se očitim da bi ovaj sferični hram mogao biti Stonehenge. Pa, Stonehenge je sada zapravo kružnog oblika, ali tko zna kako je izgledao u drevnim vremenima? Možda je napravljen da izgleda sferično sa svojim završnim obradama? Druga stvar je glazba koja je bila tako važna za Orfičare i Pitagorejce. Također napominjemo da nakon čitanja Heraklitove knjige, Sokrat je navodno počeo svirati liru! Treća stvar je referenca na izbočine na Mjesecu što nas podsjeća da je Anaksagora ondje izjavio da postoje brda i doline i prebivališta na Mjesecu. Je li istraživao u ovim područja i – možda – malo pomiješao stvari, ali najopasnije od svega, govorio o tome javno, što je dovelo – u konačnici – do njegove smrti? I konačno, ples boga navodi nas na razmatranje nečeg prilično važnog. Diodor sugerira da je 19-godišnji lunarni kalendar proizvod Hiperborejaca te da se odnosi na razdoblje u kojem se ostvaruje “povratak zvijezda”. Ovo se lako može razumjeti kao Metonov ciklus^[17], ali postoji više od toga: postoji bog koji pleše kroz noć od proljetnog ekvinocija do izlaska Plejada! Možemo zamisliti fenomen plazme kako pleše na nebu, izgledajući kao humanoidni lik boga.

Može li ovo znanje o ciklusima uništenja i određene perspektive o neosobnoj prirodi svemira, i pokušaj da se to široko podijeli, biti ključ za smaknuće i Anaksagore i Sokrata? Je li možda ovo znanje o ciklusima kometa isto ono znanje koje su posjedovali Heraklit i Pitagora? Može li biti to da je Anaksagora zapravo predvidio razdoblje kometnog bombardiranja kao što je sugerirano, što se onda zapravo dogodilo tijekom Peloponeskih ratova? Da li se dogodio događaj sličan Tunguskoj u vrijeme konačnog poraza Atenjana? Takvo znanje bilo bi zastrašujuće za bogatu elitu i njihovu potrebu za kontrolirom i dominacijom nad populacijama ljudi, što bi objasnilo zašto su pojedinci koji su znali takve stvari odlazili u ilegalu i davali tragove u svojevrsnoj šifri o “delskim roniocima”. Tacijan, (oko 120.-180. po Kr.) rani asirski kršćanin, piše u ovom smjeru:

Ne mogu odobriti Heraklita, koji je, budući da je bio samouk i arogantan rekao: “Istražio sam sebe.” Niti ga mogu pohvaliti što je skrio svoju pjesmu u Artemidinom hramu, kako bi se mogla objaviti poslije kao misterij; a oni koji se za takve stvari zanimaju kažu da je Euripid, tragični pjesnik, došao tamo i pročitao je, i, postupno učeći ih napamet, pažljivo je ovu tamu predao potomstvu.^[18]

Pa, svakako, kao kršćanin, on bi mislio da je Heraklitova fizika bila demonska, ali izgleda da nije samo time bio uvrijeđen. Kršćani su imali vrlo dobar razlog da prikriju mogućnosti cikličkog kozmičkog uništenja koje nije bilo pod kontrolom njihovog boga!

Sada, što je sa samim Delosom? Nalazimo odgovorite kod Ferekida i u njegovim Pentemihom. Prisjetite se redaka iz Odiseje:

Postoji otok Syrie – možda ste čuli za njega – iznad Ortygieja, gdje se sunce zaokreće.

Usporedite to s Diogenovim izvješćem o Ferekidu:

Sačuvana je knjiga o čovjeku sa Syrosa [Ferekida] … i također je sačuvana oznaka solsticija na otoku Syrosu.

Očito, ako je ova oznaka bila poznata Homeru, bila je tu davno prije Ferekida! Također, kao što se to događa, prijašnje ime Delosa bilo je Ortygie. Ime, Delos, aludira na koncept briljantnosti, jasnoće i transparentnosti. Mit nam govori da je Apolon, u znak zahvalnosti, promijenio ime otoka na kojem je rođen, koji se prije zvao Ortygia, u Delos, ‘vidljiv’, ‘manifestiran’, ‘jasan’.^[19] Nadalje, prema Diogenu Laërtiju, Pitagora je na svoj popis bivših inkarnacija uključio delskog ribara po imenu Pir. Ne, nije “delski ronilac”, nego onaj koji lovi ribu s površine, a nakon toga se reinkarnirao u Pitagoru, delskog ronioca? Osim toga, ime Pir dano je i sinu ratnika Ahileja koji je poginuo u Trojanskom ratu. Već sam spomenula da pretpostavljam da je sam Trojanski rat bio kometni događaj ili da je na neki način povezan s njime.

Dakle, pitanje je: je li postojala neka vrsta znanja koja je prenesena na Sokrata, od Heraklita i Pitagoru, i druge, svi oni bijahu Delski ronioci? I je li to znanje uključivalo ideje koje se odnose na periodična bombardiranja kometama i uništavanje društva? Jesu li te ideje bile utemeljene na ponašanju društva – osobito bogatih elitnih vladara – koje privlači ili odbija uništenje? Je li to nešto zbog čega bi i Anaksagora i Sokrat bili pogubljeni jer se smatralo da to remeti javni poredak jer je dovodilo u pitanje samo postojanje bogate elite?

Na kraju, u vezi pojma Ronilac, da vas podsjetim na ono što sam prije napisala:

Odabir priča o Sjevernim Euroazijcima – uglavnom onima koji žive između Crnog mora i Kaspijskog jezera^[20] – skupio je Heinrich Koch zajedno s nekim geološkim i arheološkim dokazima u knjizi pod naslovom The Diluvian Impact.^[21] Toplo ju preporučujem, s malim upozorenjem: čini se da je pobrkao niz događaja. Ipak, tamo sam pronašla porijeklo određenih priča za koje Jurij Stojanov^[22] kaže da su najstariji oblici dualizma:

Paleo-Sibirci su stvorili izvanredne crteže na stijenama, takozvane petroglife, koji ne samo da predstavljaju osebujan rani umjetnički stil, već također otkrivaju nevjerojatno dragocjene tradicije iz prastare antike. Jedan od motiva, koji se opetovano ocrtava, je Mudur, božanski nebeski zmaj… Mudur je povezan sa zavojitim i krivudavim ornamentima, Amur-spiralom i Amur-mrežom, simbolizirajući božansku zmiju, još jedna figura koja predstavlja komet. …To je praiskonski mit o tri sunca koji se stalno ponavlja među gotovo svim paleo-sibirskim narodima, a kaže ovo: Nekada su tri zla sunca stajala na nebu i donosila su smrt i pustoš na Zemlju u žestokoj oluji požara i šumskim požarom koji je sve uništio. Vrućina je, kako se navodi, čak omekšala kamenje, pa su ptice ostavljale tragove svojih kandži na njima kada bi na njih stale. Legendarni junak Boa-Enduri uništio je strijelama dva sunca, no treće je promašio. Krhotine i fragmenti zlih sunaca razlili su se kao zvijezde po cijelom nebeskom svodu. Zemlja i voda kuhali su se u žaru. Napokon je cijela zemaljska kugla bila prekrivena vodom. Nakon toga je nebeski ili vodeni zmaj nestao s nebeskog svoda i od tada živi skriven u močvari ili pod vodom. Ovdje se ponovno pojavljuje i motiv ronioca: Tri labuda izvlače zemlju s dna vode koja je sedam dana prekrivala cijelu zemlju. Nakon toga se tlo ponovo stvrdnulo…. Prije je novorođenčad umirala od žara, a kasnije od hladnoće… Na Zemlji su se leševi gomilali, ali nije ih bilo moguće pokopati… (str. 51)

Sad, postavila sam puno više pitanja nego što sam odgovorila; čini se da je takav put povijesti, s obzirom da je toliko toga uništeno. U slučaju arheoloških ostataka, sada možemo zamisliti zašto su uglavnom uništeni; ali što se tiče zapisa o razlozima razaranja, čini se da su ljudske ruke često više prikrivale nego što su otkrivale. Imajte na umu da je Platon “izmanipulirao” i Sokrata i Pitagoru nakon njihove smrti, vjerojatno iz razloga vezanih uz samoodržanje. Njihove ideje i učenja su modificirani i “platonizirani” i, na kraju, bilo da se radilo o svjesnom i namjernom držanju na prikladnoj strani autoriteta, ili jednostavno o egu, to se i dalje svodi na sustavno prikrivanje istine.

_______________

Bilješke:

^[1] Diogen Laercije, II 21.-23.
^[2] Platonov otac.
^[3] Seleuk iz Aleksandrije, gramatičar iz rimskog doba. Dobio je nadimak “Homerijski”. Komentirao je većinu antičkih pjesnika, napisao niz egzegetskih i raznih drugih djela, čije naslove daje Suidas, ali nemamo ništa drugo korisno.
^[4] Diogen Laercije, IX 11.-13.
^[5] Bowden (2005.), Classical Athens and the Delphic Oracle: Divination and Democracy.
^[6] Nilsson (1992.), Die Geschicthe der Griechischen religion, Vol. I str.543.
^[7] Hall (2005.), Getting Shot of Elves: Healing, Witchcraft and Fairies in the Scottish Witchcraft Trials.
^[8] Nilsson, op. cit., str. 563.-564.
^[9] DK 22, B 92.
^[10] DK 22, B 93.
^[11] Također, iako to nikako ne može imati nikakvu vezu, podsjećam se na Virginiju Dare i izgubljenu koloniju Roanoke. Jedini trag o sudbini kolonista bila je riječ ‘Croatoan’ uklesana u stup tvrđave i slova ‘Cro’ urezana u obližnje drvo
^[12] Diodor Sicilijanski, preveo C. H. Oldfather, svezak II (1935) i III (1939). Svi citati iz Diodora su iz istog prijevoda.
^[13] Herodot, The Histories, knjiga IV, preveo Aubrey De Selincourt, str. 226.
^[14] Pogledajte knjigu Imana Wilkensa Where Troy Once Stood za detalje, ali imajte na umu da on piše bez da uzima u obzir bombardiranje kometa i pretpostavlja da je Trojanski rat zapravo bio sukob koji su vodili ljudi.
^[15] Herodot, The Histories, str. 226.-227.
^[16] Ova me riječ podsjeća na Alcmaeonidae.
^[17] Razdoblje od vrlo blizu 19 godina, što je gotovo uobičajeni višekratnik solarne godine i sinodičkog (lunarnog) mjeseca. Grčki astronom Meton iz Atene (5. stoljeće pr. Kr.) primijetio je da razdoblje od 19 god. je gotovo točno jednako 235 sinodičkih mjeseci, a zaokruženo na pune dane je 6.940 dana. Razlika između ta dva razdoblja (od 19 godina i 235 sinod mjeseci) je samo nekoliko sati.
^[18] Tatian, Oratio ad Graecos and Fragments, III.
^[19] “Delos, poznat po Apolonovu hramu… Prema priča, Delos je dugo vremena plutao na vodi… Aristotel je zabilježio da je duguje svoje ime tome što se iznenada pojavilo izronivši iz vode…” Plinije, Natural History, 4.66.
^[20] Današnji Azerbajdžan, Armenija i Gruzija.
^[21] Koch (2000.)
^[22] Stoyanov (2000.), The Other God.